album

Album Sa Sličicama - 164

12/31/2015


Iako je ovde predstavljen kao Talbot, Horizon je nastao pod okriljem francuskog proizvođača Simca, kao zamena za prastari model 1100. Zamišljen kao svetski automobil, prodavao se na mnogim tržištima širom planete, a bio je i kandidat za auto godine u Evropi davne 1979. Neki su ga kupovali kao Dodge, neki kao Chrysler, neki čak i kao Plymouth, a po gašenju evropskog ogranka Chrysler koncerna, ostao je prisutan samo kao Talbot. 

Motor: 1442cc, redni četvorocilindraš
Snaga: 65 KS
Maksimalna Brzina: 153 km/h

flea

Zvukopis: De-Loused In The Comatorium

12/06/2015


Studentski dani, ovaj, jadi. Da, nikad nisam voleo da učim, škola je uvek bila smaranje. Ono što me je interesovalo sam uvek sa lakoćom upijao, ono što nije sam kategorički odbacivao. Uvek odlikaš, uvek niske ocene iz vladanja. Nije mi bilo lako, nije ni sada. Ali kada su došli studentski dani, sve je dobilo neku novu dimenziju. Upisao sam Fakultet primenjenih umetnosti u Beogradu te 2000. godine, odsek grafički dizajn, smer fotografija. Sreći nema kraja, konačno ću biti umetnik, konačno ću biti fotograf. 

Autor nepoznat

Vrlo brzo sam shvatio da je fakultet stecište onoga što ljudi danas nazivaju hipsterima i da je sve jedan pozeraj, uključujući i dobar deo profesorskog kolektiva. Razočarenje je usledilo prilično brzo, kao i spoznaja da se kroz 5 godina studija ipak može proći bez mnogo nerviranja i truda oko stvari koje me ne zanimaju. Voleo sam crtanje i slikanje, voleo sam anatomiju, voleo sam predavanja kod legendarnih profesora Ćirića i Vlahovića, kod Ilije sam naučio tipografiju za ceo život. Ono što je bilo dosadno je većinom i zaboravljeno. Ipak, najdraže od svega je bilo druženje sa kolegama koji nisu bili hipsteri već mladi ljudi, sa kojima je svaki tren bio nešto novo. Nešto zanimljivo. Nešto zbog čega sam želeo svaki dan da dolazim na isti taj fakultet.

Autor nepoznat

Institucija fakulteta je raštrkana na više objekata ali većinu vremena prvih 2-3 godine smo provodili u Karađorđevoj ulici, tik uz beogradsko pristanište. Predavanja su počinjala u 9 ujutro, a neretko se kući stizalo ko zna kad. Iza zgrade fakulteta je bio centralni beogradski magacin jagodinske pivare. Imali smo običaj da ujutro odemo po pivo, pa sa pivom na crtanje ili slikanje, a pivo tek stiglo iz pivare, svežije ne može biti. Čika Dule je znao da nam da pivo i na "ler", na početku svakog semestra je častio gajbu, a voleo je Franka Zappu. 


Čim počne lepo vreme, eto nas na klupicama kod minijaturne železničarske kućice pored pruge, pijemo opet ta piva, radimo sve što mladi studenti rade. U tom nekom periodu sam otkrio bend po imenu The Mars Volta. Video sam ih na televiziji na MTV2 i momentalno shvatio da su nešto posebno. Tek posle sam ukačio da su Cedric i Omar ustvari iz At The Drive-In koji sam takođe voleo da slušam. Obojica su poprilično neurotični sa milion bendova i projekata, vole se, ne vole se, ne može čovek to ni da isprati. A takav im je svaki projekat, jedino je The Mars Volta imala neku, kao, stabilnost. Vremenom se i to osipalo, a prvi album je ipak i dalje najbolji. Soundtrack za studentske prolećne dane sa ekipicom sa faksa, na pristaništu, kraj železničarske kućice... Jesen dođe ja se ne oženih. Lažem. Oženi se, pa i fakultet završi, a kultni albumi kao što je ovaj...


Meni album zvuči daleko poetičnije, nostalgičnije i nekako sanjivo lepše od onoga o čemu zapravo pripoveda. Kao što i priliči pretencioznosti jednog prog benda, album je konceptualni i ustvari je priča o liku po imenu Cerpin Taxt. Izmučeni i napaćeni narkoman, raspadnut od droge se "puca" još jednom zadnji put, ali sada već uveliko koristi i otrov za pacove da poboljša svoj "high". Pada u komu, i pesme nam nude prikaz svih snova, vizija i nadrealnih događaja koje Cerpin proživljava u svojoj nasilno izazvanoj komi. Ako budete hteli da pratite priču i čitate tekstove, spremite se na pozamašno proširenje vokabulara i dajte svojoj mašti na volju. Cedric piše poprilično sumanute tekstove, ali svakako ne treba zaboraviti da se bend u svojim ranijim danima opasno radio svim i svačim. Drogoši, jeste, ali oni su se baš lepo drogirali, što se čuje na ovom albumu. 


De-loused In The Comatorium nije album za svaku priliku, nije za neko casual slušanje, zahteva vašu punu pažnju, po mogućnosti sa slušalicama na glavi. Dinamičke oscilacije su nestvarne, šarenilo koje izbija iz svakog takta je neshvatljivo. Iako je album napunio 12 godinica, zvuči sveže i ne odaje utisak nekog nabacanog bućkuriša bez mnogo reda i smisla, što je problem sa mnogim današnjim bendovima koji se po svaku cenu trpaju u "prog" koš. Sačekajte sumrak prolećne noći, sluške na glavu, i negde u šetnju po gradu, dok Comatorium ispunjava celokupan čulni buffer vašeg organizma. Može i ovih dana, dok još nije stisla surova zima. 


Punk prizvuk i koreni koje i Cedric i Omar vuku još od prethodnog benda su tu, netaknuti. Ta neka frenetična energija koja tera ceo album napred, još, još, idemo. Vokali su na trenutke nešto najnežnije, a onda u sekundi odu u nešto najagresivnije moguće. Mada čovek peva, ne dere se ni u jednom trenutku. Za to mu hvala. Omar je gitarski mag koji često zna da počasti vrlo disonantim stvarima, ali to je sve namerno bežanje od harmoničnosti kojom ova muzika itekako odiše. Nestašluci malog mršavog levorukog gitariste sa cvikerima. Uticaji koje bend pokazuje su stvarno raznoliki, ja tu čujem najbolje momente jednog Mahavishnu Orchestra, ima tu Milesa Davisa, funk se cedi iz svakog udarca bas bubnja dok se nad ukupnom zvučnom slikom jasno nadvija veo svih prog velikana iz sedamdesetih. King Crimson, Led Zep i Yes mogu biti ponosni na ovakve naslednike. A onda je tu i latino i salsa. Dub i reggae se prišunjavaju u strateški raspoređenim pozicijama. Suludi mix naizgled nespojivih stvari koji savršeno funkcioniše. 


Jon Theodore je monstruozan. Instant zaljubljenje. Počevši od samog tona bubnja, preko punomasnog gruva do najukusnijih fraza i ideja, ovo je jedan kompletan svirač, virtuoz koji ne bode u oko, ali opet nijednog trenutka ne dozvoljava da zaboravite na njegovo jako prisustvo. Zvuk je Bonham, pristup je Cobham, energija je Grohl. Sada svira u Queens Of The Stone Age, i čini se da svaki bend toliko oplemeni svojom svirkom da je posle teško zamisliti bilo koga ko bi ga zamenio. Mnogo volim njegovu svirku. Veliki bubnjevi, ogromne činele, još veće srce. 


Produkciju albuma uz Omara potpisuje jedan od najvećih producenata današnjice Rick Rubin. Snimalo se u čuvenom ukletom The Mansion studiju u kojem su pre njih snimali Marilyn Manson i Red Hot Chili Peppers (ne istovremeno, naravno). Od svih albuma za koje znam da su tamo snimani, ovaj jedini zvuči kao nešto što je nastalo u nekakvom ukletom zdanju oko kog se ispredaju razne pričice. Iz ove konekcije sa Rubinom dolazimo i do činjenice da je na albumu bas odsvirao veliki gospodar instrumenta Flea iz R*H*C*P. Rasvirao se kako mu mediokritetni okviri njegovog matičnog benda već godinama ne dozvoljavaju da se rasvira. Kroz kompleksni splet svega izvedenog ipak izlazi jedna zdrava muzika, poremećena, tužna, setna, nadrogirana, ekstatična, ali na kraju svakako zdrava i konkretna. 


Zanimljivo je da je dizajn ovog kao i prošlog albuma o kome sam pisao radio Storm Thorgerson. Veliki sam obožavalac njegovog rada, čak možda i do te mere da ću neki bend da poslušam samo zato što im je on radio dizajn covera. 

album

Album Sa Sličicama - 151

12/03/2015



Leonardo Fioravanti je čovek koji potpisuje dizajn mnogih kultnih Ferrarija. Ovaj automobil je predstavljen kao omaž Enzu Ferrariju, da bi se obeležilo 100 godina od njegovog rođendana. Automobil nikada nije zaživeo u voznoj formi, tako da nema instaliran nikakav motor, ali projektovan je tako da inkorporira tada najmoderniju tehnologiju iz Formule 1. Ovo je kabriolet verzija, predstavljena dve godine nakon originala. 

1/18

Činkve-Ćento!

12/01/2015


Iza svakog velikog automobila je naravno velika automobilska priča. Iako Fiat 500 spada u majušne automobile i još majušnije modele u 1:18 razmeri, ono što o njemu ima da se ispriča svakako nije malo. Fiat 500 je revolucionarni automobil XX veka, koji je uspešno motorizovao celu Italiju uz romantiku, harizmu i šarm kakav samo naše komšije znaju da satkaju. I dan danas se okrenete za "Fićom" na ulici, zar ne? Prosto su neodoljivi...

Retromanija koja nas je zadesila proteklih decenija je imala svoje užasne kreacije ali i blistave momente. Vaskrsnuti Fiat 500 svakako spada u ovu drugu grupu i već sada predstavlja budući klasik. Fiatu je pošlo za rukom da ponovi uspeh koji se odigrao u posleratnoj Evropi, pre svega zato što nisu mnogo menjali osnovni dizajnerski koncept. Ruku na srce, motor i pogon nisu nazad kao kod originala, već napred zato što automobil deli šasiju sa drugom generacijom Pande, koja je takođe legenda i priča za sebe. Fiat jednostavno zna kako se prave mali gradski automobili. I dalje to radi najbolje. Skladne linije koje nepogrešivo evociraju starog "Fićka" su kreacija Roberta Giolita, šefa Fiatovog odeljenja za dizajn, koji je posle dizajnirao i 500L koji ponosno proizvodimo kod nas u Srbiji. 


Druga strana priče počinje jednim Austrijancem iz Beča koji se nastanio u Italiji, naturalizovao, i preinačio svoje ime iz Karl u Carlo. Prezime je bilo Abarth. Čovek koji je bukvalno od malih nogu bio u trkačkom svetu, svoju kompaniju je osnovao na posmrtnim ostacima Cisitialie čiji prethodni vlasnik je nakon propasti pobegao u Argentinu. Godina 1949. obeležava prvu pojavu čuvenog škorpiona na svetskoj automobilskoj sceni. Osim svojih trkalica, Abarth je oduvek pravio i automobile iz saradnje sa drugim proizvođačima kao što su Fiat, Simca, Autobianchi, Lancia i Porsche. Uspesi na brojnim šampionatima su toliki da stvarno nemamo sad ni mesta ni vremena da to nabrajamo. Godine 1971. kompanija biva prodata Fiatu. 


Tokom narednih godina Fiat je izbledeo važnost imena Abarth do najobičnijih nalepnica koje su obeležavale samo sportskiji nivo opreme bez ikakvih mehaničkih alteracija. Iste godine kada su svetu pred 250.000 posmatrača predstavili novi Fiat 500, objavili su povratak brenda Abarth kao zasebne kompanije koja će se brinuti samo o posebno pripremanim sportskim verzijama automobila. Već sledeće godine, svetlost dana ugledao je Abarth 500, sa 1.4 motorom od 135 konjskih snaga. 


Naš voljeni Bburago nije zabušavao i već 2009. izbacuju na tržište svoj Abarth 500 u razmeri 1:18, ispočetka samo u beloj boji. Naredne godine je dodata crvena verzija, a još jednu godinu kasnije i crna. Iako je bela boja najtradicionalnija kada je u pitanju Abarth brend, po meni je najlepši crveni jer aludira na istorijski tačnu boju karakterističnu za Italiju i njihovo bogato trkačko nasleđe. Takođe, crveni modeli su neretko i najfotogeničniji. Istina, nedostaju nam kvadratići na krovu koji su prisutni na beloj i crnoj verziji, ali već posle par fotografija ćete na to i zaboraviti. 


Taj komentar "Jao, kako je sladak!" ne možete da zadržite u sebi, i morate da ga izgovorite kada izvadite model iz kutije. Crvena boja i beli dekali na bokovima prosto plene svojim divnim kontrastom. Razmera i linija su dobro pogođene i zadovoljiće i zahtevnije kolekcionare. Za svoju veličinu, model je solidno težak i Bburago opet oduševljava kvalitetom izrade koji prevazilazi ovaj cenovni rang.


Na prednjem delu dominira pregršt detalja, svetlosne grupe su pristojno izvedene, a poslednji par maglenki je samo naznačen bojom, mada ne umanjuje efektnost ukupnog nastupa. Tablica i znak su nalepnice, a kada podignemo poklopac motora, očekuje nas uredno sređena unutrašnjost sa lepo naznačenim akumulatorom, poklopcima rezervoara za ulje i crvenom glavom motora sa jasno istaknutim srebrnim škorpionom. Motor možda jeste mali i ušuškan ali stvarno pruža dovoljno. Iznad su brisači i lepo bojom oivičeno vetrobransko staklo sa kog nam pogled odlazi na retrovizore i okrećemo model na bok.

Bočni migavci su naznačeni farbom, a lepi kontrastni retrovizori stoje stameno i postojano za razliku od nekih drugih modela u klasi. Beli dekali izgledaju jako lepo, pogotovo u kombinaciji sa još jednim Abarth znakom izvedenim između vrata i zadnjih točkova. 


Pogled se neizbežno fokusira na točkove. Petokrake felne sa srebrnim škorpionom na crnoj pozadini, pa sve oivičeno crvenom linijom, prosto dozivaju da ih detaljnije razgledate. Iza samih felni, diskovi su ofarbani tako da izgledaju kao pravi, metalni, a čeljusti kočnica su jarko crvene. Ukupno, točkovi izgledaju odlično!


Unutrašnjost je takođe među sjajnijim tačkama, što je za svaku pohvalu, pogotovo za jedan početnički model kao što je ovaj. Mnoštvo dugmića i detalja je vrlo pažljivo izliveno i ofarbano, čak na prostoru ispred suvozača imamo logo "500" sa sve ispisom "powered by" pored koga stoji sićušni Abarth logo. Veoma je lepo što jedan ovakav model pruža skoro jednako uživanje iznutra i spolja. 


Ako želite da otvorite gepek, samo dograbite mali krovni spojler i zavirite unutra. Nema ništa specijalno da se vidi, ali tu su i zadnja sedišta, komplet urađena iako ih je jako teško iz bilo kog ugla detaljnije sagledati. 

Na zadnjem delu dominiraju svetlosne grupe koje su urađene na zavidnom nivou, ali sa druge strane izduvnim cevima fali "dubine". Difuzor sa rešetkama je tu, kao i zadnja tablica sa hromiranom ivicom, još jedan Abarth znak, ali i zadnji brisač. Nije se štedelo sa detaljima, vidi se da su Italijani svog mališana sa ljubavlju odradili. 


Kada model bacimo na leđa, prvi simpatičan detalj je lonac izduvne cevi koji ima utisnute ispise "Abarth" i još malih škorpija simetrično sa obe strane. Izduv prati put duž podvozja sve do motora, i sve u svemu donja strana možda nije toliko zanimljiva kao gornja, ali svakako ima šta da se vidi. 


Naše druženje sa malim Abarthom su omogućili naši prijatelji iz kompanije DEXY CO. Kompletnu ponudu Bburago modela pogledajte na njihovom sajtu i pratite njihovu Facebook stranicu za obilje informacija o vašim omiljenim igračkama. 

101

Album Sa Sličicama - 122

11/26/2015


Predstavljena je davne 1971. kao Zastava 101, ali je to automobil koji ceo region zove "Stojadin". Ovde je ilustrovan fotografijom izvoznog modela koji je nosio oznaku 1100. Baziran je na Fiatu 128, ali umesto sedan konfiguracije ima praktična peta vrata. Uz ovu i niz drugih inovacija kao što je nezavisno vešanje, naš Stojadin je bio izrazito moderan i napredan automobil za svoje vreme. Ponosmo smo ga vozili po celoj Jugoslaviji, a i šire. 

Motor: 1116cc
Snaga: 55 KS
Maksimalna Brzina: 135 km/h

david gilmour

Zvukopis: Wish You Were Here

11/24/2015


Pošto definitivno volim te neke serijale, i pisanje u toj formi, konačno je i ovaj došao na red, a isčekivao sam ga dugo. Zvukopis je onaj u kome ću da pišem o muzičkim albumima za koje smatram da su izmenili (barem moj) univerzum i ostavili neki svoj trag. Namerno započinjem sa onim koji je toliko monumentalan da ne znam sa koje strane da mu priđem.

Zimu 1989. ću uvek pamtiti po svom prvom vansezonskom odlasku na more. Moja mama je tada išla na samit vojnih psihologa u Dubrovnik, a tata i ja smo odlučili da joj pravimo društvo tako što smo se i mi zaputili tamo i odseli u prestižnom hotelu Palace. 


Dve-tri godine pre toga, tata mi je iz Švajcarske doneo Sony Walkman i slušalice, i od tada su sva putovanja bivala daleko zanimljivija. Ovo je započelo na železničkoj stanici u Sarajevu. Vozom smo krenuli u Ploče, nekada znane i kao Kardeljevo, opevano u pesmi Ramba Amadeusa gde je greškom zamenjeno za Maroko. Ploče su uvek bila obavezna tačka na itineraru svakog odlaska na more, odakle smo uvek dalje negde trajektom odlazili. A ne znam da li znate kako su čarobni ti predeli kada se putuje zimi...


Pre putovanja su mi na jednu TDK SA-90 kasetu sa vinila bili snimljeni The Dark Side Of The Moon sa jedne i Wish You Were Here sa druge strane. Putovanje uz Pink Floyd i brižno pripremljene sendviče je moglo da počne. I dan danas kada pustim ova dva albuma, setim se istih tih divnih sendviča, bezbrižnog ljuljuškanja u kupeu voza i nadrealno fantastičnih predela kroz koje smo grabili ka zimskom moru. 

Iako oba albuma neizmerno volim, još od dečačkih dana srce je uvek više naginjalo ka Wish You Were Here, koji je na mojoj kaseti bio snimljen na B stranu. Ugledao je svetlost dana pre malo više od 40 godina, 15. septembra 1975. godine, istog dana kada je Korzika po prvi put podeljena, i to na gornju i južnu. 


Posle najduže pauze između dva albuma od čak dve i po godine, Pink Floyd su izbacili Wish You Were Here kao svoj deveti studijski album. Iako su sami producirali album, ipak im je bio potreban pouzdan inženjer zvuka. Pošto je Alan Parsons sa kojim su radili na prethodnom albumu odbio da sarađuje sa bendom, posegnuli su dalje u svoju prošlost i odabrali ponovo Briana Humphriesa. Iako više volim Davida Gilmoura nego Rogera Watersa, ipak ovaj potonji nosi idejno celu koncepciju albuma. 


Godinu dana pre izlaska albuma bend je bio na kraćoj turneji na kojoj su po prvi put svirali neke nove kompozicije, među kojima su bile i rane verzije "Shine On You Crazy Diamond". Odziv javnosti i nije bio baš neki najsrećniji, a bend se mrzovoljno zatvorio u studio i krenuo da radi na albumu. Sva četiri člana benda su bili na vrhuncu agonije i depresije. Prethodni album im je doneo nezamislivu slavu, novac i sve što ide uz to. Nastupajuće turneje su ih samlele, kako emotivno tako i fizički. Nikome nije bilo ni do čega. Prazninu koja ih je sve prožimala valjalo je nečim ispuniti i smognuti snage za album koji treba da nasledi The Dark Side Of The Moon. 


"Shine On You Crazy Diamond" je odabran kao centralna kompozicija od koje će se sve graditi, a na Watersov predlog podeljena je na dve celine koje u sendviču drže ostale pesme na albumu. Waters, Wright i Gilmour su je zajedno napisali, i u suštini je omaž Syd Barrettu, palom drugu i saborcu koji je nekoliko godina ranije izgubio razum i jednostavno prestao da biva u bendu. Gilmour je po mnogima i dan danas neadekvatna zamena. Roger Waters je izjavio da tekst govori o svim mladim ljudima čija su mentalna oboljenja njihov jedini način da se nose sa kompleksnošću modernih vremena. Svakako, u pitanju je kompozicija koja stoji visoko na listi najboljih dostignuća u muzici. Na pratećim vokalima gostuju Venetta Fields i Carlena Williams (poznate i kao The Blackberries), dok Dick Parry reprizira svoju ulogu saksofonskog čarobnjaka koju je igrao i na prethodnom albumu benda. 

Dok su snimali, u Abbey Road studio u Londonu je došao i Syd Barrett. Niko u studiju nije mogao da ga prepozna, svi su mislili da je neki čudak koji tu radi, i niko ga ništa nije pitao. Prošlo je neko vreme dok nisu shvatili ko je on ustvari. Roger Waters i još neki prisutni su bili toliko užasnuti njegovom promenom da su se rasplakali. Rekao je da se ugojio jer jede mnogo svinjetine a kada su mu pustili da čuje novi materijal rekao je da mu to sve zvuči staromodno. Pošto se slavilo Gilmourovo venčanje, bio je pozvan da im se pridruži, ali vrlo ubrzo je sa zabave neopaženo otišao, i niko iz benda ga nikada više nije video. Kada se sagleda sva težina tuge zbog "izgubljenog" druga, pomešane sa bremenom slave i apatije koja ih je sve prožimala, dobijamo jednu monumentalnu kompoziciju od koje bi se i kamenu stisnula knedla u grlu. 


Naprasni prelaz najavljuje ogorčenu Watersovu "Welcome To The Machine". Wrightovi sintisajzeri dozivaju slike Mašine koja me melje, a harmonije me šamaraju mešavinom tuge, sete, poraza i nemoći. Gilmour peva kao da traži pomoć, na samoj ivici plača, dok izgovara reči dubokog razočarenja. Mladi umetnik je upao u mašinu muzičke industrije, shvativši da je to sve grozno i užasno i da su svi njegovi snovi, iluzije, pa čak i njegov buntovnički stav građen od detinjstva nešto što je već predodredila i fabrikovala ista ta mašina. 

Grozničava ironija se nastavlja kroz "Have A Cigar", koja se bavi istom tematikom kao i prethodna, ali ovog puta bez tog nekog očiglednijeg očajanja. Prizma je više podrugljiva (među stihovima se čak provlači i "Which one's Pink?" kao aluzija na to koliko glavešine muzičkih kuća ni ne znaju sa kim sarađuju, samo ih zanima novac), a kao glavni vokal gostuje Roy Harper, koga je, dok je i on snimao u Abbey Road studiju, pozvao Gilmour jer ni on ni Waters nisu uspevali da otpevaju zadovoljavajuće dobro. 


Naslovnu numeru potpisuju Waters i Gilmour, noseći na plećima verovatno jednu od najpoznatijih pesama na svetu. Nemila iskustva sa muzičkom industrijom se osete i ovde, ali kroz daleko poetičniju tačku gledišta, i ponovo se mešaju sa setom i osećanjem koliko im nedostaje njihov poludeli drugar Syd Barrett. Čista esencija britanske melanholije koja se može primeniti na bilo koju situaciju u kojoj vam neko nedostaje, hiljade mačeva kroz srce. Koliko god miliona puta da ste čuli ovu pesmu na radiju, ako se bar malo otrgnete iz svakodnevice i prepustite joj se, zasigurno će vam zaigrati suzica u oku dok razmišljate o onoj ili onom što nije tu kraj vas. Čuveni Grappelli je zasvirao violinu na "Wish You Were Here" ali je to toliko tiho u miksu da je za sve ove godine bilo sramotno za pominjati. 


Album zatvara druga polovina "Shine On You Crazy Diamond" koja zvuči kao poslednje pomirenje i oproštaj, kao da su znali da Barretta posle te njegove čudne posete više neće nikada videti. Možda nisu ni hteli, možda je zato takva kakva je, kao i ceo album. Stali su, izmoreni svime što su do tada proživeli i shvatili da ih od svega toga možda ponajviše boli što njega više nema, barem ne kao svesne, normalne osobe, koja sa njima živi i stvara. Kao mali nisam te stvari ni znao ni shvatao, ali sam na putu ka Dubrovniku još tada osećao koliko je čarobno to što mi na uši ulazi. 

Cover albuma potpisuje maestralni Storm Thorgerson pod okriljem matične kuće Hipgnosis, koja još od drugog albuma sarađuje sa Pink Floyd. Na slikama se može videti sav artwork koji je na albumu, a baziran je na neispunjenom prisustvu, toj nekoj simboličnoj praznini koja se provlači kroz tematiku i koncepciju albuma. Čak je originalno vinil pakovan u crnu prozirnu foliju da naglasi to nedostajanje čak i kada je omot u pitanju. Čuveni stisak ruke, zapaljeni i mehanički, simbolizuju neiskrene ljudske namere, pogotovo kada se u osvrnemo na ogorčenost benda muzičkom industrijom. Za svaki motiv je urađeno i po nekoliko različitih verzija koje se razlikuju samo po nekim sitnijim detaljima. Nikakvi natpisi ili fotografije benda ni ovaj put nisu uvrštene u dizajn omota. 


I posle preko 25 godina, album zvuči sveže, i dalje me "radi", kao dobar konjak. Ima li boljeg albuma za početak jednog ovakvog putešestvija? Sumnjam. I Gilmour i Wright su izjavili da im je to omiljeni Floyd album. A sada mu dugujete jedno detaljno preslušavanje, u toploj fotelji, uz šolju čaja sa rumom, slušalicama na glavi, i po mogućnosti sa vinila. Pozdrav iz sunčanog Dubrovnika.