101

Album Sa Sličicama - 122

11/26/2015


Predstavljena je davne 1971. kao Zastava 101, ali je to automobil koji ceo region zove "Stojadin". Ovde je ilustrovan fotografijom izvoznog modela koji je nosio oznaku 1100. Baziran je na Fiatu 128, ali umesto sedan konfiguracije ima praktična peta vrata. Uz ovu i niz drugih inovacija kao što je nezavisno vešanje, naš Stojadin je bio izrazito moderan i napredan automobil za svoje vreme. Ponosmo smo ga vozili po celoj Jugoslaviji, a i šire. 

Motor: 1116cc
Snaga: 55 KS
Maksimalna Brzina: 135 km/h

david gilmour

Zvukopis: Wish You Were Here

11/24/2015


Pošto definitivno volim te neke serijale, i pisanje u toj formi, konačno je i ovaj došao na red, a isčekivao sam ga dugo. Zvukopis je onaj u kome ću da pišem o muzičkim albumima za koje smatram da su izmenili (barem moj) univerzum i ostavili neki svoj trag. Namerno započinjem sa onim koji je toliko monumentalan da ne znam sa koje strane da mu priđem.

Zimu 1989. ću uvek pamtiti po svom prvom vansezonskom odlasku na more. Moja mama je tada išla na samit vojnih psihologa u Dubrovnik, a tata i ja smo odlučili da joj pravimo društvo tako što smo se i mi zaputili tamo i odseli u prestižnom hotelu Palace. 


Dve-tri godine pre toga, tata mi je iz Švajcarske doneo Sony Walkman i slušalice, i od tada su sva putovanja bivala daleko zanimljivija. Ovo je započelo na železničkoj stanici u Sarajevu. Vozom smo krenuli u Ploče, nekada znane i kao Kardeljevo, opevano u pesmi Ramba Amadeusa gde je greškom zamenjeno za Maroko. Ploče su uvek bila obavezna tačka na itineraru svakog odlaska na more, odakle smo uvek dalje negde trajektom odlazili. A ne znam da li znate kako su čarobni ti predeli kada se putuje zimi...


Pre putovanja su mi na jednu TDK SA-90 kasetu sa vinila bili snimljeni The Dark Side Of The Moon sa jedne i Wish You Were Here sa druge strane. Putovanje uz Pink Floyd i brižno pripremljene sendviče je moglo da počne. I dan danas kada pustim ova dva albuma, setim se istih tih divnih sendviča, bezbrižnog ljuljuškanja u kupeu voza i nadrealno fantastičnih predela kroz koje smo grabili ka zimskom moru. 

Iako oba albuma neizmerno volim, još od dečačkih dana srce je uvek više naginjalo ka Wish You Were Here, koji je na mojoj kaseti bio snimljen na B stranu. Ugledao je svetlost dana pre malo više od 40 godina, 15. septembra 1975. godine, istog dana kada je Korzika po prvi put podeljena, i to na gornju i južnu. 


Posle najduže pauze između dva albuma od čak dve i po godine, Pink Floyd su izbacili Wish You Were Here kao svoj deveti studijski album. Iako su sami producirali album, ipak im je bio potreban pouzdan inženjer zvuka. Pošto je Alan Parsons sa kojim su radili na prethodnom albumu odbio da sarađuje sa bendom, posegnuli su dalje u svoju prošlost i odabrali ponovo Briana Humphriesa. Iako više volim Davida Gilmoura nego Rogera Watersa, ipak ovaj potonji nosi idejno celu koncepciju albuma. 


Godinu dana pre izlaska albuma bend je bio na kraćoj turneji na kojoj su po prvi put svirali neke nove kompozicije, među kojima su bile i rane verzije "Shine On You Crazy Diamond". Odziv javnosti i nije bio baš neki najsrećniji, a bend se mrzovoljno zatvorio u studio i krenuo da radi na albumu. Sva četiri člana benda su bili na vrhuncu agonije i depresije. Prethodni album im je doneo nezamislivu slavu, novac i sve što ide uz to. Nastupajuće turneje su ih samlele, kako emotivno tako i fizički. Nikome nije bilo ni do čega. Prazninu koja ih je sve prožimala valjalo je nečim ispuniti i smognuti snage za album koji treba da nasledi The Dark Side Of The Moon. 


"Shine On You Crazy Diamond" je odabran kao centralna kompozicija od koje će se sve graditi, a na Watersov predlog podeljena je na dve celine koje u sendviču drže ostale pesme na albumu. Waters, Wright i Gilmour su je zajedno napisali, i u suštini je omaž Syd Barrettu, palom drugu i saborcu koji je nekoliko godina ranije izgubio razum i jednostavno prestao da biva u bendu. Gilmour je po mnogima i dan danas neadekvatna zamena. Roger Waters je izjavio da tekst govori o svim mladim ljudima čija su mentalna oboljenja njihov jedini način da se nose sa kompleksnošću modernih vremena. Svakako, u pitanju je kompozicija koja stoji visoko na listi najboljih dostignuća u muzici. Na pratećim vokalima gostuju Venetta Fields i Carlena Williams (poznate i kao The Blackberries), dok Dick Parry reprizira svoju ulogu saksofonskog čarobnjaka koju je igrao i na prethodnom albumu benda. 

Dok su snimali, u Abbey Road studio u Londonu je došao i Syd Barrett. Niko u studiju nije mogao da ga prepozna, svi su mislili da je neki čudak koji tu radi, i niko ga ništa nije pitao. Prošlo je neko vreme dok nisu shvatili ko je on ustvari. Roger Waters i još neki prisutni su bili toliko užasnuti njegovom promenom da su se rasplakali. Rekao je da se ugojio jer jede mnogo svinjetine a kada su mu pustili da čuje novi materijal rekao je da mu to sve zvuči staromodno. Pošto se slavilo Gilmourovo venčanje, bio je pozvan da im se pridruži, ali vrlo ubrzo je sa zabave neopaženo otišao, i niko iz benda ga nikada više nije video. Kada se sagleda sva težina tuge zbog "izgubljenog" druga, pomešane sa bremenom slave i apatije koja ih je sve prožimala, dobijamo jednu monumentalnu kompoziciju od koje bi se i kamenu stisnula knedla u grlu. 


Naprasni prelaz najavljuje ogorčenu Watersovu "Welcome To The Machine". Wrightovi sintisajzeri dozivaju slike Mašine koja me melje, a harmonije me šamaraju mešavinom tuge, sete, poraza i nemoći. Gilmour peva kao da traži pomoć, na samoj ivici plača, dok izgovara reči dubokog razočarenja. Mladi umetnik je upao u mašinu muzičke industrije, shvativši da je to sve grozno i užasno i da su svi njegovi snovi, iluzije, pa čak i njegov buntovnički stav građen od detinjstva nešto što je već predodredila i fabrikovala ista ta mašina. 

Grozničava ironija se nastavlja kroz "Have A Cigar", koja se bavi istom tematikom kao i prethodna, ali ovog puta bez tog nekog očiglednijeg očajanja. Prizma je više podrugljiva (među stihovima se čak provlači i "Which one's Pink?" kao aluzija na to koliko glavešine muzičkih kuća ni ne znaju sa kim sarađuju, samo ih zanima novac), a kao glavni vokal gostuje Roy Harper, koga je, dok je i on snimao u Abbey Road studiju, pozvao Gilmour jer ni on ni Waters nisu uspevali da otpevaju zadovoljavajuće dobro. 


Naslovnu numeru potpisuju Waters i Gilmour, noseći na plećima verovatno jednu od najpoznatijih pesama na svetu. Nemila iskustva sa muzičkom industrijom se osete i ovde, ali kroz daleko poetičniju tačku gledišta, i ponovo se mešaju sa setom i osećanjem koliko im nedostaje njihov poludeli drugar Syd Barrett. Čista esencija britanske melanholije koja se može primeniti na bilo koju situaciju u kojoj vam neko nedostaje, hiljade mačeva kroz srce. Koliko god miliona puta da ste čuli ovu pesmu na radiju, ako se bar malo otrgnete iz svakodnevice i prepustite joj se, zasigurno će vam zaigrati suzica u oku dok razmišljate o onoj ili onom što nije tu kraj vas. Čuveni Grappelli je zasvirao violinu na "Wish You Were Here" ali je to toliko tiho u miksu da je za sve ove godine bilo sramotno za pominjati. 


Album zatvara druga polovina "Shine On You Crazy Diamond" koja zvuči kao poslednje pomirenje i oproštaj, kao da su znali da Barretta posle te njegove čudne posete više neće nikada videti. Možda nisu ni hteli, možda je zato takva kakva je, kao i ceo album. Stali su, izmoreni svime što su do tada proživeli i shvatili da ih od svega toga možda ponajviše boli što njega više nema, barem ne kao svesne, normalne osobe, koja sa njima živi i stvara. Kao mali nisam te stvari ni znao ni shvatao, ali sam na putu ka Dubrovniku još tada osećao koliko je čarobno to što mi na uši ulazi. 

Cover albuma potpisuje maestralni Storm Thorgerson pod okriljem matične kuće Hipgnosis, koja još od drugog albuma sarađuje sa Pink Floyd. Na slikama se može videti sav artwork koji je na albumu, a baziran je na neispunjenom prisustvu, toj nekoj simboličnoj praznini koja se provlači kroz tematiku i koncepciju albuma. Čak je originalno vinil pakovan u crnu prozirnu foliju da naglasi to nedostajanje čak i kada je omot u pitanju. Čuveni stisak ruke, zapaljeni i mehanički, simbolizuju neiskrene ljudske namere, pogotovo kada se u osvrnemo na ogorčenost benda muzičkom industrijom. Za svaki motiv je urađeno i po nekoliko različitih verzija koje se razlikuju samo po nekim sitnijim detaljima. Nikakvi natpisi ili fotografije benda ni ovaj put nisu uvrštene u dizajn omota. 


I posle preko 25 godina, album zvuči sveže, i dalje me "radi", kao dobar konjak. Ima li boljeg albuma za početak jednog ovakvog putešestvija? Sumnjam. I Gilmour i Wright su izjavili da im je to omiljeni Floyd album. A sada mu dugujete jedno detaljno preslušavanje, u toploj fotelji, uz šolju čaja sa rumom, slušalicama na glavi, i po mogućnosti sa vinila. Pozdrav iz sunčanog Dubrovnika. 

album

Album Sa Sličicama - 111

11/24/2015


Iako je u pitanju Amerikanac razvijan pod tadašnjim vlasnikom, kompanijom AMC, Renault je imao veliki udeo u nastajanju ovog automobila. Dizajn potpisuje jedan od najpoznatijih i najcenjenijih italijanskih automobilskih dizajnera, Giorgetto Giugiaro. Iako nije potrajao dugo, Premier je jedan od najboljih američkih automobila u poslednje dve decenije i definitivno će postati klasik za sladokusce koji znaju šta je ispod naizgled obične karoserije. 

Motor: 2975cc, V6
Snaga: 150 KS
Maksimalna Brzina: 203 km/h

1:18

Razjareni Bik U Plavom Sakou

11/20/2015


Ferruccio Lamborghini je bio moćan industrijalac iz porodice vinogradara, ali je od malih nogu njegova pažnja bila usmerena na usavršavanje mehanizacije neophodne za uzgajanje grožđa i proizvodnju vina. Nakon studija na tehničkom institutu nadomak Bolonje, i vojne službe u italijanskoj kraljevskoj avijaciji, posleratni period je doneo prosperitet u vidu proizvodnje traktora. Mladi Ferruccio je ubrzo posle ženidbe izgubio ženu i ostao sam sa sinčićem, te je svu svoju pažnju posvetio razvijanju automobila koji će biti bolji, brži, lepši, udobniji i superiorniji nego Ferrari. Bio je nezadovoljan načinom na koji su tadašnji modeli Ferrarija bili napravljeni, a pogotovo je bio nezadovoljan njihovim tretmanom njega kao mušterije. Pre tačno 52 godine je osnovana legendarna kompanija Automobili Lamborghini, a ostalo je legenda. I to kakva. 


Aventador je današnji vrhunac ponude kompanije Lamborghini. I nije mu lako. Tokom godina su pre njega na tronu slave i glamura sedeli Murciélago, Diablo, Countach i Miura. Sve su to imena koja uteruju strah u kosti i izazivaju tiho i ponizno poštovanje. Ipak, Aventador je na dobrom putu da se jednako duboko ureže u kamene ploče istorije kao i njegovi prethodnici. Prodaja je bolja nego ikad, a opet se ne narušava ekskluzivitet i ekstravagantnost automobila. Marketinške službe su čudo, složićete se sa mnom. Napravili su savršen balans, spojili su nespojivo. Planirana proizvodnja je okruglo 4000 primeraka, što je opet za dlaku ekskluzivnije od njegovog prethodnika. 


Tradicija se nastavlja sa imenima, pa je tako Aventador ime bika koji se u koridi hrabro borio 1993. u Saragosi. Pod staklenim poklopcem je V12 od 6.5 litara zapremine sa 700 konjskih snaga. Pogon je na sva 4 točka, maksimalna brzina je 350 km/h, a od 0 do 100 km/h ubrzava za samo 2.9 sekundi. U raskošnoj ponudi boja i drugih atributa je i Blu Hera iliti Bršljan Plava, kakvu nosi i naš Bburago model koji danas predstavljamo zahvaljujući ljubaznosti kompanije DEXY CO.

Samo nekoliko meseci posle predstavljanja pravog modela na salonu automobila u Ženevi 2011. Bburago je izbacio svoj 1:18 model Aventadora. Ipak, Blu Hera, predstavljena tek dve godine kasnije je po meni najlepši izbor za Bburagov Aventador. Izgleda kao neki ljuti sportista, obučen u elegantno italijansko odelo, saliveno specijalno po njegovim merama, a svaka oblina njegove moćne muskulature je diskretno naglašena tamnom bojom. Takođe, model izgleda nekako najskuplje, najkvalitetnije u ovoj boji, tako da je toplo preporučujem u odnosu na žute, narandžaste, bele i sive varijante. 


Po nestrpljivom otvaranju kutije, i pažljivom raspakivanju modela, stiče se utisak da pred sobom imamo nešto što izgleda mnogo skuplje nego što je plaćeno. Nakon mnogo godina kolekcionarskog staža, usudio bih se da kažem da je ovo jedan od najboljih Bburago modela ikad. Boja izgleda toliko lepo, elegantno, skupo i šik, da je vrlo lako pomisliti da je u pitanju model nekog ekskluzivnijeg proizvođača. Ne zaboravite, Bburago jedini radi Aventador u ovoj boji, što ga u kolekcionarskom smislu izdiže na poseban pijedestal. 


Napred imamo svetlosne grupe koje su sasvim solidno izvedene, i haubu pod ogromnim brisačem koja se otvara... i ništa. Možete u njoj da držite neke tajne sitnice koje bi skrivali od onih za koje znate da ne čačkaju vaše modele. Ali ja bih odmah da pređem na točkove. Odlično su urađeni sa sve sitnim Lambo logotipom, Lambo natpisom na čeljustima kočnica i "izbušenim" diskovima. Ovakvih točkova se ne bi postideli ni daleko skuplji modeli. 


Ono što model čini još lepšim i luksuznijim je enterijer ofarban tako da emulira braon kožu. To daje tako jedan moćan i dopadljiv kontrast sa bojom eksterijera, prosto ne mogu da se nagledam ovog automobila! Kada otvorite scissor doors (da, otvaraju se kao na pravom automobilu) možete još bolje da zavirite u raskoš unutrašnjosti gde dominira medeno braon boja, i sijaset majušnih detalja, svaki ofarban zasebno, svaki dugmić se vidi. Jedina zamerka su "hromirane" pedale. Ako pogledate "nebo" iznutra videćete da su tu i štitnici od sunca i još par dugmića iznad retrovizora. Jako lepo. Na pragu je luksuzna, hromirana nalepnica sa "Aventador" natpisom. Još jedna zamerka se odnosi na preširoke rubove malih, lateralnih prozora. 


Usisnici za hlađenje motora su oivičeni crnom plastikom, kao na pravom modelu, ali to u kombinaciji sa ovom bojom izgleda mnogo, mnogo bolje nego na svetlijim varijantama. Minijaturne nalepnice "LP700-4" su na svom mestu i izgledaju odlično. Poklopac motora je još jedan vrlo lepo izveden detalj, a kada ga podignemo zatičemo umanjeni V12. Čak može i iz motornog prostora da se zaviri u kabinu. Zadnji točkovi su naravno i širi i većeg promera od prednjih. Vrlo smo zadovoljni.  


Zadnjom stranom dominira veliki hromirani izduv i pažnju privlače ofarbani migavci, ali preživećemo. Dizajnerski jezik koji diktira šestougane forme po celom automobilu je toliko uspešan, i model se može satima i satima proučavati iz različitih uglova, pa da se opet otkrivaju nove i nove zanimljive ose projekcije. Izrazito je fotogeničan, pogotovo ako imate neku ozbiljniju foto opremu. 


Sve u svemu, ovo je jedan odličan model u svom cenovnom rangu koji će usrećiti većinu mališana, ali i odrasle dece među nama kolekcionarima. Bburago se ovde stvarno potrudio i za to im skidam kapu. Za kompletnu ponudu Bburago modela posetite novi, redizajnirani sajt kompanije DEXY CO i pratite ih na njihovoj Facebook stranici za najnovije informacije, nagradne igre i još mnogo toga. 


album

Album Sa Sličicama - 103

11/12/2015


Iako ga nema u zvaničnoj prodaji van Severne Amerike, Scion je brend koji je ipak donekle znan ljudima sa ovih prostora, pretežno kao ogranak Toyote za mlade. tC je jedan od njihovih najbolje prodavanih automobila, koji dosta mehaničkih delova pozajmljuje od modela Camry i krasi ga krajnje zanimljiv dizajn. Iako je možda neočekivano, tC je često prisutan u mnogim trkačkim šampionatima širom Amerike kao veoma konkurentan učesnik.

Motor: 2494cc, redni četvorocilindraš
Snaga: 180 KS
Maksimalna Brzina: 204 km/h

air flight

Sneakerphilia, Epizoda Jedan: Nike Huarache

11/07/2015


Patike su svuda oko nas. Patike su među najbitnijim odevnim predmetima. Patike vole i dečaci i devojčice. Patike su čak i predmet obožavanja mnogih kolekcionara. Nekada su siledžije presretale mlade i nejake i otimali patike. Patike su jednostavno... neizostavne. Nije bitno da li ste hipster, narodnjak, Zemunac, batica iz Bloka-brate-Bloka, Dročolac, metalac, ili bilo koja druga podvrsta, neke patike sigurno nosite, voleli vi njih ili ne. Svi patimo za patikama. Ja obožavam patike od malih nogu, i ponosno mogu da tvrdim da nikada nisam nosio cipele. I zimu ću provesti u pažljivo odabranim patikama. Za njih neću štedeti pare, ostali komadi garderobe su manje bitni. Ali. čekajte malo, pre svega, zašto "patika"?


Kao i mnogo toga što nam se nametnulo tokom vekova, patika je reč izvedena od turske reči za papuče. Dakle nešto u čemu nam noga provodi mnogo vremena, a tokom svega toga joj je udobno. Tako je, prvi kriterijum za patiku je da mora biti udobna. Neudobne lepotice stvarno ne mogu da svarim. Stranci koriste termin "sneakers" ili "running shoes". Ovo drugo je prilično samoobjašnjavajuće (samo što verovatno niko ne koristi svoje patike samo za trčanje), dok je termin sneakers vezan za prvu pojavu gumenog đona na obući, kada je britanski policajac pre nekih dva veka primenio ovu inovaciju za prišunjavanje svojim kriminalcima da bi ih lakše uhapsio. Istorijski gledano, terminologija ne obećava previše zabave. Ali ingeniozne ideje koje smo ispratili tokom poslednjih nekoliko decenija istorije patika su stvarno fascinantne. Volim da pišem u serijama, a ovaj put bih se dotakao nekih, po meni, istorijski važnih modela patika i podelio njihove fantastične priče sa vama. Ako sledeći put budete pažljivije birali pri kupovini, znači da smo na dobrom putu. Pa da počnemo!


Svakako najdraže i najfascinantnije patike na svetu (po mom skromnom mišljenju) su Huarache koje je Nike izbacio pre 23 godine. Čovek po imenu Tinker Hatfield, jedan od najuticajnijih dizajnera na svetu (ne samo u svetu patika), koji stoji i iza Air Jordan i kompletnog Air Max i Air Trainer serijala je kreirao i ovo čudo tehnologije. Arhitekta iz Oregona, koji je 1981. sa 29 godina došao u Nike da radi kao dizajner njihovih prodavnica je ubrzo svoje znanje primenio na patike i tako osigurao sebi mesto u istoriji na izrazito visokom pijedestalu. 


Samo ime Huarache se vezuje za primitivne, ali izrazito lagane sandale za trčanje koje vode poreklo iz Meksika. Ideja koju je Hatfield hteo da ponudi na tržištu se bazirala upravo na tome - jednostavno, lagano i krajnje udobno. Koncept u kome neoprenska "čarapa" čvrsto drži stopalo je preslikan sa obuće koja se koristila za skijanje na vodi. Patika svedena na potpunu esenciju, bazirana na tom sistemu "čarape" zvanom Dynamic Fit, bez Nike Swoosh logoa, sa potpuno minimalnim pristupom i plastičnim delom koji drži petu... Kada je bila prezentovana čelnicima kompanije mnogi su se uhvatili za glavu, tvrdeći kako se to nikako neće prodavati i da neće blagotvorno uticati na imidž kompanije. 

Tržište se sastoji od potražnje i ponude, a Nike tada nije hteo da se bavi nekim modelom ako nije imao sigurni minimum od 100.000 porudžbina. 20 puta manje od toga je samo dodatno dolivalo ulje na vatru, međutim tih 5.000 pari je prodano na licu mestu za dva dana, tokom njujorškog maratona. Profesionalni trkači i fanovi su prosto odlepili za patikama, te je naručeno još 250.000 pari, a sledeće godine je broj porudžbina imao sedam cifara. 


Godine 1991. je lansirana nova patika uz slogan koji je pitao trkače: "Have you hugged your foot today?", aludirajući dvosmisleno na hi-tech upotrebljen u dizajnu kao i na našu ljubav prema stopalima koju ispoljavamo kroz patike. 


Sa daljim akcentom na smanjenje težine i primenu nove tehnologije na druge sfere sporta, Nike je 1992. izbacio i Air Flight Huarache, kao potpuni kontrast u odnosu na nabudžene buhtle od patika koje su u to vreme nosili najbolji košarkaši ovog sveta. 


Sledeće godine je razvoj modela otišao u malo manje avangardne vode, i predstavljene su Air Huarache International, sa malo manje neoprena i sa nekako zatvorenijim dizajnom, koji je više koketirao sa ostatkom tadašnje palete Nike modela. Ovo je ujedno i moj prvi susret sa Huarache patikama, koje su kupljene 1994. u Subotici. 


Naravno, kada su shvatili da se Huarache i idejno i stilski uklapa u mnoge sfere patičarenja (nazovimo to tako), ova tehnologija i dizajn su počeli vrlo uspešno da se inkorporiraju u druge Nike serije. Vrlo verovatno među najlepšim patikama na svetu su Air Huarache Trainer, kao spoj sa još jednom Tinkerovom uspešnom serijom. Ovde su predstavljene u reissue crveno-crnoj varijanti. 


Naravno, serija raznih Frankenštajn patika gde se Huarache fazon kalemio sa drugim serijama i modelima se nije završio na Trainer varijanti, kao što možete videti iz ovih gorenavedenih primera, predstavljenih redom: Air Tech Challenge Huarache, Air Trainer Huarache 94 i Air Max 90 Huarache. Neke kombinacije su ispale sjajno, neke katastrofalno, zavisi ko šta voli...


U moru Huarache modela valja pomenuti i varijante Light i Racer, koje su meni lično najmanje zanimljive jer nekako dizajnom naginju ka nekim modernijim Nike radovima i jako malo me uopšte podsećaju na celu Huarache lucidnost. 


Ulaskom u novi vek dobili smo i prvi zvanični reissue, a od tada Nike ne prestaje da nas konstantno iznenađuje novim kombinacijama boja kao i reizdanjima skoro svih kultnih i legendardnih varijanti. Otkad imamo Buzz Sneaker Station u Beogradu, možemo da ugrabimo komadić istorije i pojedine modele iz famozne Huarache serije i konačno kupimo. Ja sam svoje nogice relativno skoro obradovao ovim divnim Wolf Grey reizdanjem. Ono što sledi je neki moj izbor od petnaestak najlepših kombinacija boja koje bih najradije gledao na svojim stopalima. 


Ukratko, Huarache je nešto najudobnije, najlaganije, najprijatnije, naj... što sam ikada imao na nogama. Ako bih morao da se odlučim za jednu obuću do kraja života, izbor je definitivno jasan. Nemojte mi verovati na reč, idite u najbližu prodavnicu i probajte. Nema nigde ništa drugo takvo. Jednostavno nema. Budućnost je stigla pre 23 godine.