So vulnerable, but it's alright.

7/23/2017


Nekada sam manijakalno kupovao Modern Drummer. Američki najveći bubnjarski časopis koji je nekad stvarno bio biblija i bio jedan jako važan izvor informacija u mom životu. Nije bilo interneta, a MD je konstantno pisao i izveštavao o svemu što jednom modernom bubnjarčiću može da bude relevantno u životu. Sada su samo bleda kopija onoga što su nekada bili. Tja.


I tako u jednom od brojeva izađe vest da Tim Alexander iz Primusa ima novi bend sa Maynardom Jamesom Keenanom iz Toola i još nekim meni nepoznatim ljudima! A Perfect Circle se zove bend, kaže. Kao neko ko voli Primus odvajkada i neko ko je u tom trenutku već par godina bio ozbiljan fan Toola, malo je reći da sam se obradovao. Pred kraj tinejdžerstva i početak hipsterskih studija na Fakultetu primenjenih umetnosti, bio je pravi trenutak da se u mom životu pojavi još jedan bend vredan slepog fanatizma. I tako i bi, sad kad pogledam tih dvadesetak godinica unazad. 


Nedugo posle toga, engleski Metal Hammer je na jednoj od svojih CD kompilacija objavio "Rose". Potpuni zbun. Čudno. Neočekivano. Lepo? Jes' lepo, al' ne mogu da se naviknem. Pošto ne volim da slušam pesme, već cele albume, izvrteo sam je nekoliko puta i ipak odlučio da sačekam da se pojavi ceo album pre nego što počnem da gradim bilo kakvo mišljenje.  


Iiiii, došao je taj trenutak. Stigao je album. A onda krenu. I ne prestade. Besomučno slušanje unedogled, kao droga. Ne mogu da prestanem. Ma kakav "Rose", ima milion boljih pesama. Maynard James Keenan je negde jednom izjavio da je Tool kao njegova muška, gorda strana, dok APC predstavlja neku nežnu, žensku stranu. Da. Slažem se skroz. I vremenom mi je APC postao daleko draži. Kao muzika. Kao emocija. Kao atmosfera. Baš iz tog nekog aspekta. Mračno je, ali nije neprijatno. Tužno je, ali nije patetično. Melanholično je, ali nikad dosta. Ima tu i tamo riljanja koje je baš onako, pravo rokersko riljanje radi riljanja, i kao takvo je samo sebi svrha. Odličnost.


Tog leta 2000. godine sam kao i svakog leta do tada otišao u posetu babi u Sarajevo, ali sam ovog puta sa sestrom, tetkom i tečom otišao i u Hercegovinu i u Hrvatsku na more, a zatim kod njih u Belgiju. Sve kolima. Na suvozačkom mestu, pored pokojnog teče, koji mi je usadio nenormalnu ljubav prema automobilima i umnogome uticao na moj muzički ukus. Čovek koga sam neizmerno voleo i na koga kad god pomislim usne mi se same razvuku u osmeh. Aminovao je bio APC pa sam se bio popeo na glavu ceo put. 


A onda kada smo došli u Belgiju, svaki dan po ceo bogovetni dan sam samo slušao Mer de Noms. To je moj soundtrack za inostranstvo. Moj soundtrack za prvi put sam u belom svetu. Moj soundtrack za neku neuzvraćenu ljubav prema nekoj maloj Zemunki veslačici koja verovatno nikada ništa nije ni znala o tome. A verovatno ne bi skontala ništa od svega toga, pa ni mračnu romantiku koju Mer de Noms nosi u sebi. Lepo je kad sam sebi napraviš neki ceo mali svet od jednog albuma, i uvek možeš da mu se vratiš i proživiš ga za sebe. Iznova i iznova. Možda čak i kao da je neki vid mazohizma, kad stalno želiš da ponovo osetiš tu tugu koju nosi recimo Orestes. I dan danas ako pustim i pažljivo slušam, teško da neće knedla u grlu zastati na poslednjem refrenu. 


Tek posle, kada sam nabavio originalni CD sam shvatio da su pesme ustvari većim delom kreacija čarobnjaka Billyja Howerdela. Maynard James Keenan jeste udahnuo muzici svoj prepoznatljivi šmek i pisao tekstove, ali mršavi ćelo je ipak tu mozak operacije. Kroz album su prodefilovali neki neverovatni muzičari kao što je predivna Paz Lenchantin, koja sada svira bas u Pixies. Troy van Leeuwen sada svira gitaru u Queens of the Stone Age. Tim Alexander je na kraju svirao samo na prvoj pesmi na albumu, i to ga je odsvirao tako kameleonski da nikad ne bih rekao da je on. 


Ipak, Mer de Noms je doveo do zaljubljenja u jednog od, po mom skromnom mišljenju, trenutno najboljih bubnjara. U pitanju je Josh Freese. Čovek koji je odlupao stotine albuma koje volimo, a da toga nismo ni svesni. Verovatno ni on sam nema pojma gde je sve svirao. Prava kalifornijska studijska pljuca, čovek koji je odrastao podjednako na panku, metalu i džezu i koji je kao jako mlad stekao reputaciju i izgradio se kao surovi profesionalac. APC svira iz ljubavi i to se oseti. Svaka fraza košta barem milion dolara. Svaki udarac je kao betonski blok. Svaki groove pomera cele kvartove iz temelja. Tako se svira bubanj. I nikako drugačije. Sa ovim albumom sam počeo da želim da sviram DW bubanj. Sa ovim albumom sam odlučio da potražim te Vater palice i probam ih. I dan danas ne sviram ništa drugo. 


Ogromna je važnost ovog albuma u mom životu. Tek sad kad krenem da pišem o tome, malo se čak i uplašim. 


Moja poseta Belgiji nije vizuelno ovekovečena jer tad nije bilo ni digitalnih fotoaparata (barem ne pristupačnih), a kamoli smartfounova. Ponekad mi je drago što nemam tu manijakalnu potrebu da gde god odem svaku sitnicu slikam, jer eto kao tad ta Belgija, neke stvari ostaju zauvek usečene duboko u sećanja i ne mogu da izblede. Ostaju kao neki scenario, kao nesnimljen film, samo za mene. A Mer de Noms je soundtrack, već rekoh.

Antwerpen. Drugi grad po veličini u Belgiji, "prestonica dijamanata", skroz fensi priča, prelep grad, mnoštvo toga za razgledanje i uživanje. Moj fokus na svemu onome što nema kod nas - uglavnom second hand prodavnice diskova i ploča. Fascinacija divnim voznim parkom. Fascinacija prelepim crnkinjama iz red light districta koje nude nižu cenu jer sam im sladak. 


Računam koliko je to diskova i razmišljam da mi je bolje da kupim diskove. Ovako retroaktivno, ne znam da li da se kajem ili da se radujem toj odluci, većinu tih diskova više svakako nemam. Seksa sa crnkinjama nije bilo a po svemu sudeći neće ga ni biti (plaky).


Probudim se ujutro, doručkujem nešto divno. Smotam travu ili hašiš, ponesem sa sobom, i idem da bazam po gradu. Izađem napolje, krećem ka centru, i kreće "The Hollow". Svakako jedna od jačih pesama na albumu, i ona je ustvari ono što instant budi negde u dubini tu glad najgore moguće vrste o kojoj i govori. Požuda za osobom koju nemaš. A imao bi. Volio bih da te ne volim, volio bi a možda i ne bi. I jedna od retkih na albumu koja se ne uklapa u koncept imena. Praznina koja zjapi iz slušalica i proždire. A opet svaki put kad je čuješ na početku albuma, srećan si što si dobio svoju neprijatnu dozu droge. 

"Magdalena" i "Rose" nose ženska imena i koketiraju opet sa sličnim temama. Ova prva očigledno govori o lascivnim mislima ka nekoj gospodarici noći, isto kao što sam i ja merkao crnkinje pa na kraju ipak nisam skupio testise. "Rose" mi je nekako uvek polu-filler, valjda zato što me nije toliko dojmila na prvo slušanje. Ali ne preskače se ništa.


Prvi singl sa albuma, "Judith", ima monumentalnost jedne himne. Maynard svojoj majci bukvalno psuje Boga. Jer je verovala a ceo život bila invalid. Ja ne verujem, pa nekako saosećam sa njim. Naljutimo se zajedno dok traje pesma. Josh Freese svira najlepše prelaze u 3/4. David Fincher je režirao spot kako samo on može, gde se primećuje hiljade nestvarno lepih kadrova. Može da se gleda spot bukvalno sto puta i svaki put nešto novo da se primeti. Deo kad je brejk, a Paz vezuje kosu je jedan od najseksipilnijih momenata u muzičkim spotovima ikad. A ne znam da li traje i ceo sekund. 


Šetajući pored reke, zavlačeći se među opskurne kafiće i pabove, uvek tu negde naiđe "Orestes". Jedan od najlepših komada muzike ikad, po mom skromnom mišljenju. Iako je drugi singl sa albuma i sama po sebi divna pesma koja govori o razočarenju u ljude, "3 Libras" ne može da se izbori sa težinom koju je Orest ostavio za sobom. Pa sednem onda malo na obalu reke, svaki put kad naiđu policajke ja se štrecam, a one svaki put misle da ih gledam jer su mi lepe pa mi se još osmehuju. Iz divljine došao u civilizaciju, sedi i rehabilituje se. Samo kad bi znale kako je pod tim slušalicama...


U međuvremenu sam tokom godina kupio album i na disku i na ploči. Fanatizam, jeste. Jer na ploči ima produžena verzija "Sleeping Beauty". Lepša je tako, duže traje intro pre nego što grune ceo bend. 

Dok polako pada mrak i smucam se po marokanskim najtšopovima da probam svih 50 vrsta Fante, na slušalice navire "Thomas". Neverni Tomislav. Najžešća pesma na albumu, kroz koju samo čekaš kada će da se "upali" onaj još jedan red distova na gitarama pred kraj, da samelje sve pred sobom. 


Artwork je nešto što se mora pomenuti. Napravili su svoj font/pismo koji se uz relativno mali trud mogu dešifrovati. Kada se pogleda na ovaj način, na omotu zapravo piše "La Cascade des Prénoms" a ne "Mer de Noms". Klasičan dizajn iz tog perioda, sa logoom urađenim u zlatnoj foliji (samo za CD verziju, na vinilu je narandžast). Divne stvari. Jako je lepo držati ovu ploču u rukama. No. 


"Renholdër" i "Thinking of You" već kao da polako ušuškavaju i pripremaju za san. Od pomalo etno prizvuka selimo se u neki NIN industrijal melos dok Maynard pripoveda sve divne skrivene čari analnog seksa (ili nešto slično tome, pesnička je sloboda svima nama svojstvena). "Breña" je nešto na šta je potrebna posebna priprema. Dubok uzdah i kreće. Svaki put je test izdržljivosti, da li ću uspeti da "izvučem" sve što Maynard peva, ako se slučajno usudim da pevam sa njim. A i ako ne pevam, nije svejedno. Probada negde dole duboko, magnovenje i borba velika. Billyev solo na kraju, kao da ostaje da isplače sve ono što Maynard nije mogao kroz tekst pesme. Opet Joshove nestvarne ideje. Kao da sunce zalazi i povlači u mrak sve za sobom. Namerno ostavljena pauza od nekih cirka minut dok ne počne "Over". Smiraj. Na ploči, alternativna, maaalčice drugačije verzija. 


I onda kad se na kraju naglo prekine, kako da ga ne pustiš ponovo?

Nakon 17 godina i dalje obožavam da ga pustim. Naravno, najdraže iskustvo je sa vinila. Tokom godina sam toliko divnih, što srećnih, što tužnih trenutaka imao uz ovaj album, da je bukvalno postao familija. 

1/18

Jesen stiže, dunjo moja

5/14/2017

Panonski je kantautor u svojoj numeri rekao kako su sve prave ljubavi tužne. U tom slučaju, meni je najtužnija ona u kojoj je Lancia izbledela, i od jedne razuzdane i moćne cure svenula u nejaku bakicu, pa se bori da u sutonu svog života proživi crne dane uz poslednje grame dostojanstva. Više je koprcanje nego borba. 


A počela je bila Lancia svoju priču još 1905. godine vrlo hrabro, pa je prvih nekoliko decenija živela na raskalašnom tronu inovacije i napretka. Razmišljalo se totalno van kutije, a Vincenzo Lancia je od samog starta iz male radionice u Torinu trkačko znanje i ambicije implementirao u same korene kompanije. 

Tako je Lancia oduvek povezivana sa sportom. Prvi serijski V4 i V6 motori? Lancia. Prvo nezavisno vešanje na serijskom automobilu? Opet Lancia. Ima tu da se nabraja, da ne bogaram sad, ima male dece po internetu...


Nakon povlačenja iz Formule 1 zbog samo jednog osvojenog podijuma u dve sezone, Lancia je kupila privatnu ekipu HF Squadra Corse i sav svoj fokus usmerila ka reli takmičenjima, tačnije IMC šampionatu koji je preteča današnjem WRC-u. Tadašnji šef sportskog odeljenja Cesare Fiorio je nanjušio potencijal u novom automobilu i pod okriljem HF (High Fidelity) odeljenja poslao Fulviu na sva moguća i nemoguća rally, hill climb i drumska takmičenja. 

Pošto je potukla sve što se na lokalnom nivou dalo potući, nejebanje žive sile je ono što je Fulviu te 1972. zauvek gigantskim slovima upisalo u istorijske knjige. Osvojili su svetski šampionat za konstruktore i tako otpočeli surovu dominaciju koja je trajala tokom kasnih šezdesetih i ranih sedamdesetih. Kako su dolazili novi modeli, Lancia je jela sve ostale za doručak bez 'leba, skoro do sredine devedesetih. 


Sandro Munari, Simo Lampinen i Amilcare Ballestrieri su te poslednje od ukupno tri sezone IMC-a izvojevali pobede protiv mašina kao što su Fiat 124 Sport Spider, Ford Escort RS1600 i Saab 96. Ne zaboravimo činjenicu da je u pitanju automobil sa pogonom na prednje točkove. 

Ako se odvojimo od trkačke priče na kratko, naglašavam da je Fulvia izuzetno važna kao poslednja "prava" Lancia rođena pre nego što je kompaniju preuzeo Fiat. I kasnije sistematski upropaštavao. 

"Znam da nije ti lako, al' danas nemoj biti grub."  

Fulvia je poslednja koja je zadržala tu neverovatnu posvećenost tehničkim detaljima, interesantnim i naprednim rešenjima, te veoma visokom kvalitetu izrade. Neki bi rekli Mercedes. Mašem im zastavicom sa 10 poena. 

Davne 1963. je predstavljena svetu u osnovnoj formi limuzine sa neobičnim V4 motorom zapremine 1.091cc, postavljenim nakrivljeno pod uglom od 45 stepeni da bi stao pod haubu ne narušavajući estetiku. Cilindri su bili postavljeni pod veoma malim uglom od 13 stepeni. Ovakvo rešenje je omogućavalo da budu svedeni pod zajednički blok motora, što je veoma neuobičajeno za motore u V konfiguraciji.


Inače, ime je dobila po drevnom rimskom putu koji je spajao Tortonu i Torino. Po nekoj slobodnoj interpretaciji i prevodu, "Fulvia" bi mogla da bude "žućka" pošto je to termin u ženskom rodu koji označavu neku neodređenu nijansu između žute i riđe. Romanse se u glavi rađaju istog trenutka... A danas pljušte samo neke šifre i brojevi, maštu je pojeo internet i globalizacija. 

Coupe verzija je svakako lepša od Berline i Sporta, a ne nosi potpis nekog legendarnog dizajn gurua već je u pitanju skromni Piero Castagnero, tadašnji in-house dizajnera. Odrađen je vrhunski posao, može slobodno da piše kući da je primljen za stalno. Skladno, odmereno i jednostavno, a opet tako pamtljivo. Kao Toto Cutugno kad zapeva "La Chante Me Cantare". 

Odmah su u glavi more, riva, brodići, miris soli i bezbrižan život. Ako bismo sklonili točkove, dizajn bi mogao uz neznatne modifikacije i skidanje krova da bude odlično primenjen na neki luksuzni gliser. 


Fulvia Coupe predstavljena je javnosti 1965. i za 11 godina proizvodnje napravljeno je negde oko 160.000 primeraka. Od toga je samo 1.280 homologacionih automobila nosilo oznaku 1.6HF i nadimak "Fanalone", što u prevodu znači veliki farovi ili velike sise, zavisno od vaše mašte i afiniteta. 

Imala je pod haubom V4 motor, postavljen izrazito napred, kako bi se dobio raspored težina od 65:35 po osovinama, po principu "mali i okretan, ljut pa grize." Kao što je već rečeno, motor je postavljen nakrivljeno pod uglom od 45 stepeni što je bilo od velikog značaja da se gravitaciono težište nađe na što nižoj tačci. 

Sami cilindri su postavljeni pod uglom od samo 12 stepeni. Nekoliko decenija kasnije je Volkswagen izbacio svoje VR6 motore sa istim konceptom. Inovativno, nema šta. 


Nekada su se inženjeri bavili elegantnim mehaničkim rešenjima kako bi mogli da izvuku maksimum iz vrlo skromnog dijapazona raspoloživih sredstava. Herojstvo na delu! A danas se svi trude da pretvore automobile u aplikacije i softvere. Dizajn i emocija - apsolutna nula. 

Više bih se uzbudio da idem da biram sa ženom novi frižider nego da posetim Teslin prodajni salon. A u pozadini potmulo sa gramofona dopire: "Sklon'te čaše i bokale, razbio bih svet od šale..."


Kroz samo tri godine, i pregršt poboljšanja, majušni motor je nasviran na 1.584cc i tako je nastao Fanalone. Motorčić je izvlačio 115 konjskih snaga u drumskoj i 160 u trkačkoj varijanti i lagani autić terao vrlo agilno do 190 km/h. Luda brzina, znam. U kontekstu ovog automobila to i nije toliko bitno. 

Vrlo precizan ZF menjač, filigranski utegnuta šasija i Pirelli Cinturato stošezdesetpetice na točkićima petnaesticama su omogućavali da se do 100 km/h stigne za 9.4 sekundi. Mnogo više zabave nego što 99.9% modernih četvorotočkaša mogu da ponude. 

Dobar, restauriran komad u odličnom stanju ne biva ispod 80.000 evra. I to je premalo. Ovakvi dragulji treba još skuplji da budu. 

Što se tiče onih koji vole da skupljaju autiće u razmeri 1/18, a kada je Lancia Fulvia Coupe u pitanju, situacija je fantastična. AUTOart se svojski potrudio i ponudio čak pet različitih autića da se izabere: tri civilna i dva trkačka. 

74701, Rosso Corsa:
74702, Azzurro:
74703, Amaranto Montebello:
87218, Winner of Rally Monte Carlo 1972 (#14, Sandro Munari):
87219, Winner of Rally Sanremo 1972 (#2, Amilcare Ballestrieri):

Civilne verzije su izašle u oktobru 2005, dok su se trkalice pojavile dve godine kasnije. Osim boje, između crvene i plave nema nikakvih drugih razlika. Ako pogledamo Amaranto Montebello, primetićemo žuto-plavu štraftu koja ide uzdužno preko haube, krova i poklopca prtljažnika, ali i blatobrane i retrovizor ofarbane u boji karoserije. Na plavoj i crvenoj varijanti, blatobrani su crni, a retrovizori hromirani. 

I pravi automobil i model su prelepi, pa je jako teško odlučiti se za jedan konkretan. U nekoj idealnoj situaciji, jednog lepog dana, kada bude više resursa na raspolaganju verovatno ću ćapiti i preostale četiri, ali za sada moj izbor je plava varijanta. Imam već dosta crvenih modela u kolekciji pa se nekako trudim da bežim od toga kada je to moguće, pogotovo kada je u ponudi ovako lepa plava nijansa. 

Model je u vreme moje kupovine bio na lepom popustu, pa sam ga uz pomoć drugara iz Beča poručio i dobio po jako povoljnoj ceni. Kao što je često slučaj, zavisno od boje i izvedbe, cene jednog istog modela variraju. U ovom trenutku nekih devedesetak evra bi bilo dovoljno da se na nemačkom ebay-u "završi" plava Fulvia. Crvena i bordo su neznatno skuplje, dok trkačke varijante koštaju i po dva-tri puta više. 

Recenzije modela znaju da budu korisne, ali ako su slike prisutne, opisivanje onoga što se već nalazi na slikama postane zamorno, te ću pokušati da tekstom dočaram ono što se ne vidi na slikama. Takođe, napomenuću da me isticanje "pogođene" ili "nepogođene" linije generalno smara. Nijedan autić nije laserski precizno merena i predstavljena replika pravog automobila. Kada to prerastete više ćete uživati u svojim autićima. Samo opušteno. 

Ali ipak, hajde da ga merimo, barem ono što se izmeriti može. Model je 2mm kraći nego što bi trebalo, što je odstupanje za jedan procenat, a istovremeno je i jedino odstupanje. Širina je pogođena u milimetar, a isti slučaj je i sa visinom modela. Međuosovinsko rastojanje je takođe mikronski precizno pogođeno, što se može potvrditi i kada su dimenzije felni i guma u pitanju. Sveukupno gledano, model ima sjajno pogođen "stance" i iz svakog ugla izgleda fotogenično i sexy. 


Mala kuhinjska vaga za precizna merenja začina i sastojaka kaže da model teži 640 grama. Ako uzmemo u obzir njegovu relativno majušnu veličinu, u pitanju je prilično "mastan" model, koji pruža zadovoljavajući osećaj težine kada se uzme u ruku. Model pripada Millennium seriji, i dolazi u beloj kartonskoj kutiji sa glossy štampom i stiroporskom sendviču. 

Ove kutije odlikuje vrhunski dizajn, sa kvalitetnim fotografijama i kratkim istorijatom modela. Sve se lako raspakuje i pakuje, i po mom mišljenju ovako bi svaki model trebalo da se isporučuje. 


Fulvia je jedan od boljih primera stare dobre AUTOart Millennium škole. Finalna obrada je na dobrom nivou, nema brljotina u farbanju što odaje sveukupan utisak kvalitetnog modela. Točkovi se zakreću i kotrljaju bez ikakvih poteškoća.



Hauba se otvara na "dog leg" ali ima malu sklopivu potpornu šipku tako da može da stoji stalno otvorena pri divljenju maestralno izdetaljisanom motornom prostoru. Svaka žičica i kablić su savitljivi. Čak su i creva zadnjeg kočionog sklopa koja se vide sa donje strane modela - savitljiva. Rešetka hladnjaka, usisi ispod njega, sitni prorezi na haubi, pa čak i trouglaste rupe između farova i rešetke hladnjaka su zapravo otvoreni. Model obiluje takvim detaljima što dovodi do zaključka da su se stvarno potrudili oko malene Lancie. 


Gepek se otvara na šarke, a sa desne strane poklopac istog se oslanja na malu zglobnu potporu, napravljenu po uzoru na pravi automobil. Jako lep detalj. Inače, napominjem da su sva otvaranja i zatvaranja čvrsta i postojana, bez ikakvog klaparanja. Model odiše kvalitetom i u tom pogledu. 


Vrata se takođe otvaraju na šarke i pružaju pristup mračnom ali momački odrađenom enterijeru. Pod je presvučen plišom, a svaki plastični detalj je lepo i precizno izliven, uključujući pedale i suncobrane, pa čak i svetlo za kabinu. Instrument tabla je studiozno izdetaljisana i presvučena imitacijom drveta. Sedišta možda taktilno deluju previše plastično ali po meni je to sada već traženje dlake u jajetu, pogotovo u ovom cenovnom rangu. 


Sve u svemu u pitanju je jedan veoma dobro odrađen model koji je neophodan u svakoj kolekciji gde preovladava ljubav prema starim evropskim, a pogotovo italijanskim automobilima. Fulvia je svoje ime u knjigama istorije pošteno zaradila, tako da je sa punim pravom ispoštovana na ovako lep način, kada su u pitanju modeli automobila u razmeri 1/18. Good job, AUTOart.


"...Dunjo moja."