Najava Lepših Vremena

8/30/2019



Svi koji me poznaju, znaju da su mi automobili najveća strast, i otkad znam za sebe, želeo sam da se na ovaj ili onaj način bavim automobilima. Bez lažne skromnosti, ali i bez potrebe da pokušavam da budem nešto što nisam, ambicija je oduvek bila da budem automobilski novinar. 

Ovo zanimanje se menjalo tokom godina, i ono što se meni kao detetu utkalo kao kvalitet na ovom polju je udarilo itekako dobar temelj i pravac kretanja. Danas je moje poštovanje prema profesionalnim novinarima ogromno, jer znam koliko odricanja, truda i rada njihov poziv zahteva. Zapravo bih kroz svoj blog i microblog na Instagramu odao počast mnogim “kolegama” koje sam imao čast da upoznam i od njih toliko toga naučim…

Glavna inspiracija za ovakav "nov" pravac je nedostatak jedinstvenog materijala na našim prostorima. Materijala koji bi pričao životne priče automobila i njihovih vlasnika u nekom mnogo prisnijem i ličnijem svetlu. Na sve ovo treba dodati i činjenicu da ljudi sve manje čitaju, pa odatle i motivacija za microblog koji će one radoznalije ipak usmeriti ovamo. Nadolazeće generacije odrastaju brže nego ikad, njihova pažnja je sve kraća, ali to ne znači da treba da odustanemo od njih. Naprotiv.

Ono što ovaj post najavljuje nisu testovi, niti su pokušaji da se bavim automobilskim novinarstvom, jer ne želim da vređam one retke koji su stvarno profesionalci ove branše. 

Ovo su automobilske priče, za ljude koji obožavaju automobile, o drugim ljudima koji obožavaju automobile. Čista, bezuslovna i beskompromisna ljubav. 

Made In China

8/22/2019

Nekima od nas i dalje smeta kad je nešto proizvedeno u Kini, uglavnom uz izgovor da su to sve "kineska sranja" ili "kineske kopije". Ima u tome istine, verovatno više nego što bi uopšte i trebalo da tolerišemo, ali hteli mi to ili ne, Kina u mnogim aspektima vlada svetom i pokorava svojoj ekonomiji mnoge državice naseljene pametnjakovićima, a i mi smo tu negde...


U zemlji predrasudiji je teško prihvatiti da tamo negde isto postoje ljudi, sa istorijom, strašću, posvećenošću, mozgom i srcem. Ipak, imaju li Kinezi nešto zanimljivo iz svoje nemušte automobilske istorije? Pada li ikome išta na pamet, ili je svima prvi kineski automobil kog se sećaju Chery koji su onomad uvozili i uvalili celu flotu komunalnoj policiji?


Beijing jeste tamonekanjihova lokalna firma, a njihov maestralni uradak se zvao BJ212, predstavljen još davne 1964, momački i pošteno inspirisan onim što je UAZ radio, a onako, malo romantičnije i sanjarski se oslanjao na ideologiju jednog Jeepa i Land Rovera. Vizuelno je definitivno nešto što bi svaki ozbiljniji Rusofil prigrlio oberučke, a pod karoserijom je čučala naprava sasvim pristojnih terenskih sposobnosti, pogonjena rednim četvorocilindričnim motorom od 2.4 litra zapremine. 


Tokom svih godina se uglavnom koristio za potrebe vojske, ali i dan danas se proizvodi, naravno sa modernim motorom kako bi zadovoljio ekološke norme, ali i unapređenim enterijerom, a može da se kupi i u nekim veselijim bojama od maslinasto zelene i crne. 


Koji se to još automobil proizvodi od 1965?

Garažica - Garažni broj 005: Mazda MX-5 Miata

8/09/2019

Moj dobar prijatelj Bojan Vlajić je jednom davno prilično precizno definisao šta je pravi momački auto. Iz tog razloga se neću preterano upinjati da postignem isto, ali valja postaviti par osnovnih stavki na svoje mesto, posebno kada se uzme u obzir promenljiva starost među vama, čitaocima. 

Sa godinama postajemo najiskusniji i najpametniji, isto kao i kad smo balavci, ali vremenom naučimo i da argumentujemo neke stvari. Kada udari kriza srednjih godina, ide sportska elegancija (najgluplji termin u istoriji termina), sportski auto, sportska žena...

Ali koji je to auto koji bi parkirao u garažicu i rado mu se vraćao svaki put kad mi se momkuje? Možda nije najbolji izbor, ali je svakako vraški dobar, i teško mu je prigovoriti. Mazda MX-5 Miata. 




Ne, nisam frizer, samo cenim valjan kabriolet. Sa pravom dozom momačkosti u sebi, a opet dovoljno dopadljiv i normalan da ne privlači pažnju svih vrsta javnosti.

Utegnuta šasija, fina kratka ručica menjača, precizna, upravljanje taman kako treba, zadnja vuča, ma sve je tu, ali... šta kad padne kiša, kad stigne beogradska sibirska zima, duva vetar i kroz PVC prozore? Nemaju svi para za nekoliko automobila, a momkovanje je ipak najpreče...

E sad, kako odabrati? Prva generacija će se teško naći a da nije unakažena i da joj nije izvađena duša. Druga generacija je nekako reciklaža prve, sa užasnim, generičkim dizajnom, a aktuelna generacija je za mnoge i dalje preskupa, a i dizajn, silueta i proporcije su mi diskutabilne, pogotovo sa onim ziljavim, urokljivim farovima.

Dakle, treća generacija! Ali, zašto?  


Ima predivnu monolitnu formu i savršene proporcije, sa šlagom i višnjicom na torti u vidu masivnih blatobrana, prosto izgleda najmoćnije od svih generacija. U tehnikalije neću ni zalaziti, prosto se podrazumeva da se najprodavaniji kabriolet na svetu vozi dovoljno vrcavo da ismami osmeh bilo napolju vlažno ili ne. 


I onda dolazimo do tajnog oružja - sklopivog metalnog krova, koji se po prvi put javio sa NC generacijom i potpuno promenio pravila igre. Ovo je sada automobil u kome se može uživati tokom cele godine i ne mora se kupovati još jedan a dosadan auto samo da bi se prezimilo.


I dalje drže cenu poprilično ali smatram da će se teško naći zabavniji auto za te pare, ali zaboravite razvoz pijanih drugara kući ili prenapakovana putovanja na more. Ovo je i dalje pravi čistokrvni dvosed. Gospoju na suvozačko, gospojinu malu LV torbu u gepek, pa polako. 


Espadrila

8/02/2019

Dođeš u te godine da te porodica i okolina prosto primoravaju da razmišljaš. "Znaš, treba veći auto, gde ćeš sa dečjim sedištem, pa treba i kolica negde spakovati." A meni pripadne muka kad vidim SUV. 


Da stvar bude gora, nijedno žensko (čast izuzecima, vas tri ili četiri na svetu) ne shvata da je karavan prava stvar. Sad još i kad je leto, nešto baš sedim i mozgam, koji je to porodični automobil koji bih zapravo kupio, pa da se spakujemo i krenemo na more, neka Grčka, klasika, trajekti, ovo-ono. 



Oni koji me poznaju ili prate moj blog znaju da obožavam Marcella Gandinija, i da sam veoma naklonjen Italiji. Ima taj jedan automobil koji bi rado parkirao u svoju garažicu, makar samo zarad letovanja. 



Lamborghini Espada je nastala kao pokušaj da se ludilo Miure pretoči u malo praktičniji automobil koji može da jako brzo i udobno preveze četvoro ljudi. Sa vedvanesticom pod haubom. Soundtrack za letovanje iz pakla. Toliko staklenih površina da sve klime na svetu ne bi pomogle. Ali ne bih se bunio ni jednog trenutka. 



U tri serije ih je napravljeno 1217, a proizvodnja je počela 1968. i trajala nekih deset godina. Espada je ustvari mač koji toreadori koriste za ubijanje bikova, a neobični dizajn potiče pre svega od neuspešnog koncepta Pirana koji je razvijan za Jaguar. Pojedini elementi su usvojeni sa heksagonalnog Lamborghini Marzal prototipa, uglavnom u enterijeru. 


Nije auto za svakoga, i većina ljudi je oči navikla na neke konvencionalnije forme, ali po mom skromnom mišljenju ovo je materijal za muzej moderne umetnosti. Samo Campagnolo felne su umetničko delo za sebe. 


E, OVO je taj porodični auto.