I'm Your Turbo Lover

6/28/2019

Osamdesete su bile zakon. Sve u osamdesetima je bilo Turbo. Turbo žvake. Turbo veš mašine. Turbo disko klubovi. I Judas Priest je izdao album Turbo. Život je bio u znaku turbo-punjača, sve je bilo turbo-punjeno i sve je imalo više smisla tako. Sa distance, sve je to naravno jedan nostalgijom prigrljeni kič koji ili volimo svim srcem ili prezrivo gledamo sa gađenjem.


Ipak, jedan od retkih koji je nosio taj Turbo epitet, a da nije postao pregažen vremenom i okačen na stub srama je BMW 2002 tii Turbo, ali ja bih da pričam o onom što je u ovoj konstelaciji ipak na drugom mestu, drugim rečima: "Tired of German techno, try some Swedish metal."


Jeste, u pitanju je Saab 900 Turbo. Auto koji voze zubari, arhitekte i piloti, ima tu raznih stereotipa, ali suština je u tome da je to svakako malo ekscentričniji izbor od uobičajenih nemačkih sportski(je) nastrojenih limuzina, koji sa sobom nosi veoma karakterističan vizuelni identitet i vlasnika automatski transformiše u najkul lika u kraju. Realno, ne možeš biti tocilo a imati stila i ukusa za 900, pa još i Turbo. 


Počeo je da se proizvodi iste godine kada sam se rodio, a čak sedam godina kasnije je 1987. donela prvo osveženje i zatezanje bora. Ovaj put bih se ogradio od bilo kakvih tehničkih podataka, jer brojke nisu toliko ni relevantne i u poređenju sa današnjim standardima nisu ništa o čemu bismo pisali svojima kući, ali to ne znači da ovo nije jedan monumentalno, vraški dobar automobil.


Tužno je kako je Saab skončao i bezmalo pao u zaborav, a pravio je OVAKVE dragulje. Neka ovaj post bude mali omaž tome. 


Ja bih u svoju garažu parkirao crn primerak, iako inače nešto preterano nisam fan crne boje (a vozim crni auto, pobogu), isključivo u hatchback varijanti sa troje vrata. Evo kao ovaj sa poslednje slike. 

Garažica - Garažni Broj 004: Nissan Fairlady Z 432

6/18/2019

Nama treba dvadesetak godina za par stotina autoputa. Japance zgaziš atomskim bombama, pa za dvadesetak godina sednu i smisle kako da zagorčaju život svima. Automobili? Motocikli? "Sad ćete da vidite kako se to radi", i onda se lepo poseru po svima. I, realno, nije da su prestajali otkad su počeli.

Svi znamo tu romantičnu priču o Americi, zemlji slobodnih i domu hrabrih, gde si benzin sipao nemilice, kao da voziš kombajn a ne auto. Pa je onda i njih dokačila krizica sa gorivom i tako su umrli muscle cars, a tržište se otvorilo za mala i jeftina kola iz Evrope i Azije, bla, bla, bla... Jeste, tako je bilo. 
 

Jedan od automobila koji je pomogao da Japanci kažu "jebaćemo vas sad za one bombe" je bio Nissan Fairlady Z, u americi plasiran kao Datsun 240Z. Istina, imao je liniju koja je pokupila najbolje elemente evropskog dizajna, bio je jeftin, u vožnji utegnut kao praćka, vrlo vrcav i lak za zavoleti, pogotovo ako ste znali da odaberete neku atraktivnu boju za njega. 

Fina priča, onako, momačka, ali nije to poenta, jer ja neću to za svoju garažu.


Ja hoću onaj jedan što je rađen samo za Japan, jer ja sam JDM OG tebreksionen, i bunarim sranja za koja niko ne zna. Šalu na stranu, Fairlady Z 432 je jedan veoma poseban automobil, iako spolja izgleda samo kao lepo sređen Datsun sa volanom na pogrešnoj strani.


432? E pa, tu je fora. 4 jer ima toliko ventila po cilindru, 3 jer ima toliko dvogrlih Mikuni karburatora, i 2 jer ima dve bregaste. Sladokusci će možda skontati da se radi o S20 "Hakosuka" motoru koji datira još od kompanije Prince koju je Nissan otkupio i razvijao ovaj motor do neslućenih granica, da bi na kraju završio u tadašnjem Skyline GT-R. 


Redni šestak (pozdrav BMW ekipi), sa hemisferičnim komorama za sagorevanje (mašemo i prženicama koje se lože na Mopar, Dodge, Chrysler, mislim HEMI i to), je razvijao 160 konja, ali Fairlady je bio lakši nego Skyline pa se dobijalo nekih 14% više iskorišćenja snage. Uh, ne valja ovo, sad će svih 6-7 žena koje su zalutale ovde da odu. 


Dobro, haj'mo muški dalje, možemo i o pornićima sad. 432 ima i šper nazad, da to može momački da se baca po krivinama, i da se troše budžeti za letovanja na gume, kako i treba. E sad, problem je bio u tome, JEBIGA, što je ovakav Fairlady Z bio skoro duplo skuplji od običnog, pa ih je zato i prodato tako malo - navodno 420 komada. 

Cifre su sada već šestocifrene, ako se negde nekad i nađe neki da se prodaje... Dakle, savršen primerak za popunjavanje četvrtog mesta u garaži, ja bih baš ovakvu boju, sa crno ofarbanom haubom. 

U Gostima Kod Dr Clean Drax

6/10/2019

Ljubav prema automobilima je bolesna verovatno, i teško shvatljiva onima koji je ne osećaju. Moja je počela pre skoro 40 godina, i sve je veća. 
 

Ima nas širom planete, pacijenata koji bi samo o tome mogli po ceo bogovetni dan pričati, vršljati po internetu, čitati tekstove, gledati video klipove, oduševljavati se nivou posvećenosti drugih koji su još gori od nas samih... Da, to je valjda ta ljubav. Meni prija, i uživam u tome još otkad je teča Stanko počeo da svoju ljubav prenosi na mene, muško dete u familiji u kojoj niko automobile ne jebe zarezuje ni dva posto. 

Zamislite taj mučni život, ja bi da sam do laktova u masti i ulju, veseli i srećni mehaničar kao moj drug Mirko, ali ne dadoše dušmani roditelji pa sam išao u dosadne škole, završio nekoliko fakulteta da im udovoljim, i onda konačno dođe na red i kupovina prvog automobila, "pocepasmo ga u zdravlju i veselju". 

A onda... njegovo veličanstvo, Citroen C3. Znam, sad se svi kao smejete, ali svako ko vidi ovaj auto uživo se oduševi. 


Kožni enterijer, grejana sedišta, senzori za parkiranje, senzori za brisače, automatski farovi, posebne alu felne, automatska klima, 1.6 benzin sa 110 konja, diskovi i napred i nazad, ABS/ESP, Bluetooth konekcija... Za jedan C3 iz 2007 uopšte nije loše, zar ne? Ne volim velike automobile, barem dok god živim u paklu Beograda. 

Poenta je u tome da je "stvarno dobar komad" i nakon provera i poseta majstorima je izveden zaključak da je ovo autić koji treba čuvati, paziti i ulagati u njega. 

E sad...

Vode interneta su mutne i na istom se nađe svega i svačega, ali ponekad isplivaju i neke neverovatno dobre stvari. Jedna od tih je započeta činjenicom da se Dragan Jovanović, profesionalno znan kao Dr Clean Drax ("Drax" je nadimak iz srednjoškolskih heavy metal dana) javio oduševljen fotkama našeg novog Citroena i pozvao na druženje kod njega u ordinaciju. 




Nakon kraćeg dopisivanja i upoznavanje sa time šta Dragan uopšte radi, shvatih da je ustvari u pitanju car detailing, i da je njegova uobičajena klijentela daleko eksluzivnija od moje male crne jurilice. Odvojih jednu subotu za druženje, i zaputih se u Plave Horizonte. 

Volim kada upoznam nekog i imam utisak da ga poznajem ceo život. Taj momenat kad instant "kliknete", i razmena energije i informacije je odmah na nekom optimalnom nivou. Naravno, ljubav/strast/opsesija automobilima se podrazumeva, ali tokom celodnevnog druženja smo se dotakli mnogih tema i razumeli. 

Sa početkom u 8 ujutro, a završetkom u 19, Dragan je neumorno timario, češkao, mazio, češljao, polirao, i voskirao našeg malog crnog francuskog pastuva. 



Takvu pažnju i posvećenost detaljima nigde nisam video. Čovek koji toliko voli svoj posao je inspiracija u svakom smislu, a da ne pominjem koliko "fora" i "fazona" sam naučio tokom tog dana...

C3 sada ima keramičku zaštitu i mirni smo narednih godinu dana, ali to je samo početak! 

Za sledeći tretman planiram da Draganu ostavim auto na nekoliko dana za jedno temeljnije sređivanje kako spolja, tako i iznutra. Ja sam to sve i slikao, ali ni najbolji fotograf na svetu (znam šta pričam, to mi je struka) ne bi uspeo da dočara tu transformaciju. 

To je onaj osećaj kada obožavaš svoj auto i stalno ga gledaš i slikaš iz svih uglova. Parkiraš se, pa onda dok odlaziš, nekoliko puta se okreneš da ga još malo vidiš. E pa, ovaj tretman to diže na jedan viši nivo. Parkirao sam se, okrenuo i stajao. Ne mogu da odem. 

Jako sam srećan što imam nove prijatelje, Dragan i njegova žena su oboje neviđeni carevi (hvala za vrhunski pasulj i kobaje i srdačnost i gostoprimstvo uopšte), imao sam ceo dan osećaj kao da se znamo 100 godina. 


Na kraju, preporučio bih ovaj tretman svakome kome auto nije za "od tačke A do tačke B", prvo zato što ćete od Dragana toliko naučiti, a drugo zato što nećete moći da prepoznate svoj auto. I nećete ni znati koliko je vaš ljubimac lep dok ne zasija svojim punim sjajem. 

spandau ballet

Spandau Ballet - True

6/05/2019

Kao pravi čangrizavi starac primećujem da današnji mainstream pop ustvari više nije muzika. I nekada je bio važan fashion statement, pompezni nastupi, i ekstravagantni i provokativni video spotovi, ali ovo danas više nije nešto što se ugnezdi u uvo i neće odatle da ispadne danima i nedeljama...


Iako nisam nikad bio neki strastveni slušalac radio programa, ipak se lepo odrastalo uz kvalitetne radio stanice, jer uvek se slušala neka kvalitetnija muzika. Spandau Ballet je jedan od tih bendova koji je pustio buvu sa radija i ostao u ušima zauvek, od kolevke do KST žurki i sve do kopanja po tezgama sa starim pločama po pijacama, buvljacima i berzama. 


Jako sam voleo na Kalenić pijaci da odem vikendom da kopam kod jednog deke plojke, ali njega već jako dugo tamo više nema...


True mi je najdraži album britanskog pop sastava, ali generalno je to kao da slušate neki Best Of, jer je svaka pesma hit koji ste negde ranije čuli i "znate pesmu". Suvo zlato. 


Ovo je prava pop muzika, još jedna ploča koju toplo preporučujem, kako zbog pesama, ljubavnih tekstova, sjajne produkcije, tako i zbog odličnih gruvova Johna Keeblea. 


I lepo je što u tekstovima ima referenci kao što su Catcher In The Rye, Marvin Gaye i West Side Story. 

Zdrav album, čista desetka, obavezno štivo opšte muzičke edukacije.