Memoari Jedne Gejše

9/02/2019



O Mazdi MX-5 Miata je već bilo reči na ovim stranicama, a i red bi bio da započnemo ovu “epopeju” jednim pravim momačkim automobilom. 

Borisa sam upoznao na jednom od druženja kod najboljeg mehaničara u gradu, Mirka Rašića, na internetu poznatog kao Mechanic Belgrade (ovo nije plaćena reklama), i nakon kratkih pregovora dobio njegovu Miatu na jednodnevno druženje.


Kao mladić na odsluženju vojnog roka, Boris je bio negde na brodu u Jadranskom moru, i listajući časopis naleteo je na predstavljanje Mazde MX-5. Tu je sve počelo. Devetog februara 1989. Mazda je u Čikagu predstavila Miatu koja je udahnula nov život kultu malenog kabrioleta, brižljivo i strastveno građenom prvenstveno u Britaniji, na temeljima legendi kao što su MG B, Austin Healey 3000, ili Triumph Spitfire. 

Ideja malog, laganog, pristupačnog i veoma zabavnog za vožnju kabrioleta je tada uspešno vaskrsnuta, i danas je MX-5 najprodavaniji automobil bez krova svih vremena. 




U međuvremenu, Boris je pre nekoliko godina konačno došao do svog primerka. Automobil je prvobitno pripadao legendarnom Draganu Sakanu, jednom od pionira advertajzinga u Jugoslaviji. Nakon njegove smrti, na kratko je promenio vlasnika, pre nego što je produžio dalje do Borisa. 

Legenda kaže da su Sakan i njegov dobar prijatelj Dušan Kovačević (da, ONAJ Dušan Kovačević) kao poslednji Mohikanci ’91 baš ovom Mazdom išli na putovanje u Zagreb, sa sve beogradskim tablicama… Kako li je to pričati sa Kovačevićem o automobilima? 

Nakon mnogo patnje sa nestručnim majstorima, Borisova Miata je konačno pronašla vredne ruke jednog pravog eksperta i od tada su se sve kockice sklopile. Pričamo o automobilu proizvedenom 1989, dakle u pitanju je prva godina proizvodnje. U tom svetlu, daleko je od toga da je muzejski primerak, ali je itekako voljena, pažena i mažena. 



Zimi se nikada nije ni vozila, tako da proteže noge samo kad je lepo vreme, što i objašnjava nekih 113k na cajgeru. Iako poseduje originalne felne, Boris je svoju Miatu počastio ovim period correct draguljima nasleđenim od svog oca, koji je iste furao na svom Opelu Rekordu. 

Farba nije originalna, i trebalo bi u skorijem periodu da se obnovi, potrebne su neke sitnije popravke kao što je plastika oko brave poklopca gepeka, letnje gume sa tišim nivoom buke… 

Suštinski, Boris je čovek koji zna da uživa i njegov fokus je na tome da automobil pruža taj istančani plezir, a ne da bude doterana kraljica skupova oldtajmera ili muzejski primerak. 
Kao takva mi je i poverena na jedan dan… Mala japanska gejša, devojčica samo devet godina mlađa od mene.

Legoh i raskomotih se

Prvi utisak kada se uđe u automobil je da se ne sedi nego leži, bukvalno na samom putu. Pa se onda tako i raskomoti, jer je sve kao saliveno, sedište može da se pomeri napred-nazad, i nagib naslona može da se podešava. Tu se završava sav komfor i opcije. Kada se izlazi napolje, potrebno je savladavanje mnogih tehnika, i verujem da tek nakon nekog vremena se uspe da to ne izgleda kao epileptični napad. 

Kraj haube se ne vidi, ali teško da će ikada išta moći da bude cool kao pop-up farovi, koji ovde pomažu da se dobije barem neki utisak o tome gde je zapravo taj kraj. Kao nekad FAP 1314 što je imao na branicima one šipkice sa kuglom na vrhu, samo što je ovo 76 puta zabavnije. 


Servo ne postoji, tako da je manevrisanje po Beogradu tiha patnja, ali čim se izađe van grada i ne staje na svakih 20 metara, to postaje nebitno, jer…

Ne sećam se kada sam poslednji put vozio automobil sa ovako lepim kvačilom i primanjem gasa. Jedine reči koje mogu da prizovem da opišem ukupno vozačko iskustvo su harmonija i sklad. Mašinsko zadovoljstvo. 




Ručica menjača je jako kratka i pomalo tvrda u odnosu na ono što se sada ugrađuje u moderne automobile, ali zato pruža takvu uživanciju pri svakoj promeni brzine, da uhvatim sebe kako to radim i kad nije neophodno. Bukvalno sam počeo da prilagođavam stil vožnje tome da što češće menjam brzine. Dečja igra, u pravom smislu tih reči.  

Ples po Kosmaju

Sa mojim bratom blizancem Darkom sam se zaputio ka Kosmaju, i vrlo ubrzo smo ugasili ranije pripremljenu plejlistu, jer je samo kvarila ugođaj, a bez krova se čuje svaki zrikavac pokraj puta. 

Svako međuubrzanje je mali koncert, a obilaženje drugih učesnika u saobraćaju nas transformiše u kaskadere na snimanju imaginarnog akcionog filma. 




Dok pokušavam da usavršim svoj ples kroz krivine, osećam kako se karoserija uvija i dodatno omamljuje mnogo više nego što bi termin torziona rigidnost mogao da sugeriše. Svaka i najsitnija neravnina se direktno prenosi na volan, preciznije nego kad mi telefon vibrira na stolu. 

Dugi pravci postaju dosadni i opet tražim razloge da menjam brzine, kako bih sa svakom promenom u desnoj ruci dobio zadovoljavajući, mehanički “klak”. 

Kao, dozvoljava mi da ja budem “gazda”, a u stvari je ona ta koja konstantno diktira šta i kako želi. Veoma bezobrazno… Ipak, stalno je nežna i ne traži da budem grub, prosto me mazi i timari kao neobuzdanog konja (jeste, taj sam) da ne idem iznad propisanog ograničenja, a ja pokušavam da utvrdim da li iz auspuha dopire sopran ili alt… Dok ćutke upijamo krajolik, gejša nam peva najlepše arije.


Stižemo do Spomenika kosmajskom partizanskom odredu na Malom visu, nešto kao malo slikamo, i idemo dalje jer ne možemo da dočekamo da se vratimo Mazdi. Na pumpi u Mladenovcu nas pumpadžija gleda kao da smo parkirali Bugatti Chiron i pita koliko košta auto. To je zato što se Mazda u stvari smeje, i gde god se pojavim tera i druge da se nasmeju, na sve strane ljudi ablenduju, mašu, kratko svirnu u znak pozdrava… 

Gejša čini da se osećam dobro. Pruža taman toliko otpora da nikad nije dosadno. A opet, lepršava i lagana kao perce, kao moja devojka kad me zamoli da plešemo, a ja ne znam, pa nešto tupkam kao medved. Dobro, fakat sam ovde ipak malo manje nezgrapan. 

Da podvučemo crtu

Ne, ona nije za svaki dan, te ne smem ni da zamislim kako izgleda voziti je po kiši, okružen veštim, ljubaznim i uviđavnim beogradskim vozačima. Zimu jednostavno zaboravite, osim ako ne želite ozbiljno da ugrožavate i svoje zdravlje i dugovečnost auta. 

Summa summarum, moram da kupim kabriolet, sedišta puta dva. U poslednje vreme se moja naklonost ka Japancima prilično pojačala, a nakon ovog iskustva, i uzevši u obzir da su Honde S2000 em ređe em skuplje od Miate, vrlo sam konkretno usmeren. 


Neponovljivost osećaja ovakve vožnje nema cenu. Što kaže Darko: “Ovo je potpuni Zen, blejiš na otvorenom, a voziš se.” Veliko hvala, Borise, bilo je nezaboravno. 

Najava Lepših Vremena

8/30/2019



Svi koji me poznaju, znaju da su mi automobili najveća strast, i otkad znam za sebe, želeo sam da se na ovaj ili onaj način bavim automobilima. Bez lažne skromnosti, ali i bez potrebe da pokušavam da budem nešto što nisam, ambicija je oduvek bila da budem automobilski novinar. 

Ovo zanimanje se menjalo tokom godina, i ono što se meni kao detetu utkalo kao kvalitet na ovom polju je udarilo itekako dobar temelj i pravac kretanja. Danas je moje poštovanje prema profesionalnim novinarima ogromno, jer znam koliko odricanja, truda i rada njihov poziv zahteva. Zapravo bih kroz svoj blog i microblog na Instagramu odao počast mnogim “kolegama” koje sam imao čast da upoznam i od njih toliko toga naučim…

Glavna inspiracija za ovakav "nov" pravac je nedostatak jedinstvenog materijala na našim prostorima. Materijala koji bi pričao životne priče automobila i njihovih vlasnika u nekom mnogo prisnijem i ličnijem svetlu. Na sve ovo treba dodati i činjenicu da ljudi sve manje čitaju, pa odatle i motivacija za microblog koji će one radoznalije ipak usmeriti ovamo. Nadolazeće generacije odrastaju brže nego ikad, njihova pažnja je sve kraća, ali to ne znači da treba da odustanemo od njih. Naprotiv.

Ono što ovaj post najavljuje nisu testovi, niti su pokušaji da se bavim automobilskim novinarstvom, jer ne želim da vređam one retke koji su stvarno profesionalci ove branše. 

Ovo su automobilske priče, za ljude koji obožavaju automobile, o drugim ljudima koji obožavaju automobile. Čista, bezuslovna i beskompromisna ljubav. 

Made In China

8/22/2019

Nekima od nas i dalje smeta kad je nešto proizvedeno u Kini, uglavnom uz izgovor da su to sve "kineska sranja" ili "kineske kopije". Ima u tome istine, verovatno više nego što bi uopšte i trebalo da tolerišemo, ali hteli mi to ili ne, Kina u mnogim aspektima vlada svetom i pokorava svojoj ekonomiji mnoge državice naseljene pametnjakovićima, a i mi smo tu negde...


U zemlji predrasudiji je teško prihvatiti da tamo negde isto postoje ljudi, sa istorijom, strašću, posvećenošću, mozgom i srcem. Ipak, imaju li Kinezi nešto zanimljivo iz svoje nemušte automobilske istorije? Pada li ikome išta na pamet, ili je svima prvi kineski automobil kog se sećaju Chery koji su onomad uvozili i uvalili celu flotu komunalnoj policiji?


Beijing jeste tamonekanjihova lokalna firma, a njihov maestralni uradak se zvao BJ212, predstavljen još davne 1964, momački i pošteno inspirisan onim što je UAZ radio, a onako, malo romantičnije i sanjarski se oslanjao na ideologiju jednog Jeepa i Land Rovera. Vizuelno je definitivno nešto što bi svaki ozbiljniji Rusofil prigrlio oberučke, a pod karoserijom je čučala naprava sasvim pristojnih terenskih sposobnosti, pogonjena rednim četvorocilindričnim motorom od 2.4 litra zapremine. 


Tokom svih godina se uglavnom koristio za potrebe vojske, ali i dan danas se proizvodi, naravno sa modernim motorom kako bi zadovoljio ekološke norme, ali i unapređenim enterijerom, a može da se kupi i u nekim veselijim bojama od maslinasto zelene i crne. 


Koji se to još automobil proizvodi od 1965?

Garažica - Garažni broj 005: Mazda MX-5 Miata

8/09/2019

Moj dobar prijatelj Bojan Vlajić je jednom davno prilično precizno definisao šta je pravi momački auto. Iz tog razloga se neću preterano upinjati da postignem isto, ali valja postaviti par osnovnih stavki na svoje mesto, posebno kada se uzme u obzir promenljiva starost među vama, čitaocima. 

Sa godinama postajemo najiskusniji i najpametniji, isto kao i kad smo balavci, ali vremenom naučimo i da argumentujemo neke stvari. Kada udari kriza srednjih godina, ide sportska elegancija (najgluplji termin u istoriji termina), sportski auto, sportska žena...

Ali koji je to auto koji bi parkirao u garažicu i rado mu se vraćao svaki put kad mi se momkuje? Možda nije najbolji izbor, ali je svakako vraški dobar, i teško mu je prigovoriti. Mazda MX-5 Miata. 




Ne, nisam frizer, samo cenim valjan kabriolet. Sa pravom dozom momačkosti u sebi, a opet dovoljno dopadljiv i normalan da ne privlači pažnju svih vrsta javnosti.

Utegnuta šasija, fina kratka ručica menjača, precizna, upravljanje taman kako treba, zadnja vuča, ma sve je tu, ali... šta kad padne kiša, kad stigne beogradska sibirska zima, duva vetar i kroz PVC prozore? Nemaju svi para za nekoliko automobila, a momkovanje je ipak najpreče...

E sad, kako odabrati? Prva generacija će se teško naći a da nije unakažena i da joj nije izvađena duša. Druga generacija je nekako reciklaža prve, sa užasnim, generičkim dizajnom, a aktuelna generacija je za mnoge i dalje preskupa, a i dizajn, silueta i proporcije su mi diskutabilne, pogotovo sa onim ziljavim, urokljivim farovima.

Dakle, treća generacija! Ali, zašto?  


Ima predivnu monolitnu formu i savršene proporcije, sa šlagom i višnjicom na torti u vidu masivnih blatobrana, prosto izgleda najmoćnije od svih generacija. U tehnikalije neću ni zalaziti, prosto se podrazumeva da se najprodavaniji kabriolet na svetu vozi dovoljno vrcavo da ismami osmeh bilo napolju vlažno ili ne. 


I onda dolazimo do tajnog oružja - sklopivog metalnog krova, koji se po prvi put javio sa NC generacijom i potpuno promenio pravila igre. Ovo je sada automobil u kome se može uživati tokom cele godine i ne mora se kupovati još jedan a dosadan auto samo da bi se prezimilo.


I dalje drže cenu poprilično ali smatram da će se teško naći zabavniji auto za te pare, ali zaboravite razvoz pijanih drugara kući ili prenapakovana putovanja na more. Ovo je i dalje pravi čistokrvni dvosed. Gospoju na suvozačko, gospojinu malu LV torbu u gepek, pa polako. 


Espadrila

8/02/2019

Dođeš u te godine da te porodica i okolina prosto primoravaju da razmišljaš. "Znaš, treba veći auto, gde ćeš sa dečjim sedištem, pa treba i kolica negde spakovati." A meni pripadne muka kad vidim SUV. 


Da stvar bude gora, nijedno žensko (čast izuzecima, vas tri ili četiri na svetu) ne shvata da je karavan prava stvar. Sad još i kad je leto, nešto baš sedim i mozgam, koji je to porodični automobil koji bih zapravo kupio, pa da se spakujemo i krenemo na more, neka Grčka, klasika, trajekti, ovo-ono. 



Oni koji me poznaju ili prate moj blog znaju da obožavam Marcella Gandinija, i da sam veoma naklonjen Italiji. Ima taj jedan automobil koji bi rado parkirao u svoju garažicu, makar samo zarad letovanja. 



Lamborghini Espada je nastala kao pokušaj da se ludilo Miure pretoči u malo praktičniji automobil koji može da jako brzo i udobno preveze četvoro ljudi. Sa vedvanesticom pod haubom. Soundtrack za letovanje iz pakla. Toliko staklenih površina da sve klime na svetu ne bi pomogle. Ali ne bih se bunio ni jednog trenutka. 



U tri serije ih je napravljeno 1217, a proizvodnja je počela 1968. i trajala nekih deset godina. Espada je ustvari mač koji toreadori koriste za ubijanje bikova, a neobični dizajn potiče pre svega od neuspešnog koncepta Pirana koji je razvijan za Jaguar. Pojedini elementi su usvojeni sa heksagonalnog Lamborghini Marzal prototipa, uglavnom u enterijeru. 


Nije auto za svakoga, i većina ljudi je oči navikla na neke konvencionalnije forme, ali po mom skromnom mišljenju ovo je materijal za muzej moderne umetnosti. Samo Campagnolo felne su umetničko delo za sebe. 


E, OVO je taj porodični auto. 

I'm Your Turbo Lover

6/28/2019

Osamdesete su bile zakon. Sve u osamdesetima je bilo Turbo. Turbo žvake. Turbo veš mašine. Turbo disko klubovi. I Judas Priest je izdao album Turbo. Život je bio u znaku turbo-punjača, sve je bilo turbo-punjeno i sve je imalo više smisla tako. Sa distance, sve je to naravno jedan nostalgijom prigrljeni kič koji ili volimo svim srcem ili prezrivo gledamo sa gađenjem.


Ipak, jedan od retkih koji je nosio taj Turbo epitet, a da nije postao pregažen vremenom i okačen na stub srama je BMW 2002 tii Turbo, ali ja bih da pričam o onom što je u ovoj konstelaciji ipak na drugom mestu, drugim rečima: "Tired of German techno, try some Swedish metal."


Jeste, u pitanju je Saab 900 Turbo. Auto koji voze zubari, arhitekte i piloti, ima tu raznih stereotipa, ali suština je u tome da je to svakako malo ekscentričniji izbor od uobičajenih nemačkih sportski(je) nastrojenih limuzina, koji sa sobom nosi veoma karakterističan vizuelni identitet i vlasnika automatski transformiše u najkul lika u kraju. Realno, ne možeš biti tocilo a imati stila i ukusa za 900, pa još i Turbo. 


Počeo je da se proizvodi iste godine kada sam se rodio, a čak sedam godina kasnije je 1987. donela prvo osveženje i zatezanje bora. Ovaj put bih se ogradio od bilo kakvih tehničkih podataka, jer brojke nisu toliko ni relevantne i u poređenju sa današnjim standardima nisu ništa o čemu bismo pisali svojima kući, ali to ne znači da ovo nije jedan monumentalno, vraški dobar automobil.


Tužno je kako je Saab skončao i bezmalo pao u zaborav, a pravio je OVAKVE dragulje. Neka ovaj post bude mali omaž tome. 


Ja bih u svoju garažu parkirao crn primerak, iako inače nešto preterano nisam fan crne boje (a vozim crni auto, pobogu), isključivo u hatchback varijanti sa troje vrata. Evo kao ovaj sa poslednje slike. 

Garažica - Garažni Broj 004: Nissan Fairlady Z 432

6/18/2019

Nama treba dvadesetak godina za par stotina autoputa. Japance zgaziš atomskim bombama, pa za dvadesetak godina sednu i smisle kako da zagorčaju život svima. Automobili? Motocikli? "Sad ćete da vidite kako se to radi", i onda se lepo poseru po svima. I, realno, nije da su prestajali otkad su počeli.

Svi znamo tu romantičnu priču o Americi, zemlji slobodnih i domu hrabrih, gde si benzin sipao nemilice, kao da voziš kombajn a ne auto. Pa je onda i njih dokačila krizica sa gorivom i tako su umrli muscle cars, a tržište se otvorilo za mala i jeftina kola iz Evrope i Azije, bla, bla, bla... Jeste, tako je bilo. 
 

Jedan od automobila koji je pomogao da Japanci kažu "jebaćemo vas sad za one bombe" je bio Nissan Fairlady Z, u americi plasiran kao Datsun 240Z. Istina, imao je liniju koja je pokupila najbolje elemente evropskog dizajna, bio je jeftin, u vožnji utegnut kao praćka, vrlo vrcav i lak za zavoleti, pogotovo ako ste znali da odaberete neku atraktivnu boju za njega. 

Fina priča, onako, momačka, ali nije to poenta, jer ja neću to za svoju garažu.


Ja hoću onaj jedan što je rađen samo za Japan, jer ja sam JDM OG tebreksionen, i bunarim sranja za koja niko ne zna. Šalu na stranu, Fairlady Z 432 je jedan veoma poseban automobil, iako spolja izgleda samo kao lepo sređen Datsun sa volanom na pogrešnoj strani.


432? E pa, tu je fora. 4 jer ima toliko ventila po cilindru, 3 jer ima toliko dvogrlih Mikuni karburatora, i 2 jer ima dve bregaste. Sladokusci će možda skontati da se radi o S20 "Hakosuka" motoru koji datira još od kompanije Prince koju je Nissan otkupio i razvijao ovaj motor do neslućenih granica, da bi na kraju završio u tadašnjem Skyline GT-R. 


Redni šestak (pozdrav BMW ekipi), sa hemisferičnim komorama za sagorevanje (mašemo i prženicama koje se lože na Mopar, Dodge, Chrysler, mislim HEMI i to), je razvijao 160 konja, ali Fairlady je bio lakši nego Skyline pa se dobijalo nekih 14% više iskorišćenja snage. Uh, ne valja ovo, sad će svih 6-7 žena koje su zalutale ovde da odu. 


Dobro, haj'mo muški dalje, možemo i o pornićima sad. 432 ima i šper nazad, da to može momački da se baca po krivinama, i da se troše budžeti za letovanja na gume, kako i treba. E sad, problem je bio u tome, JEBIGA, što je ovakav Fairlady Z bio skoro duplo skuplji od običnog, pa ih je zato i prodato tako malo - navodno 420 komada. 

Cifre su sada već šestocifrene, ako se negde nekad i nađe neki da se prodaje... Dakle, savršen primerak za popunjavanje četvrtog mesta u garaži, ja bih baš ovakvu boju, sa crno ofarbanom haubom. 

U Gostima Kod Dr Clean Drax

6/10/2019

Ljubav prema automobilima je bolesna verovatno, i teško shvatljiva onima koji je ne osećaju. Moja je počela pre skoro 40 godina, i sve je veća. 
 

Ima nas širom planete, pacijenata koji bi samo o tome mogli po ceo bogovetni dan pričati, vršljati po internetu, čitati tekstove, gledati video klipove, oduševljavati se nivou posvećenosti drugih koji su još gori od nas samih... Da, to je valjda ta ljubav. Meni prija, i uživam u tome još otkad je teča Stanko počeo da svoju ljubav prenosi na mene, muško dete u familiji u kojoj niko automobile ne jebe zarezuje ni dva posto. 

Zamislite taj mučni život, ja bi da sam do laktova u masti i ulju, veseli i srećni mehaničar kao moj drug Mirko, ali ne dadoše dušmani roditelji pa sam išao u dosadne škole, završio nekoliko fakulteta da im udovoljim, i onda konačno dođe na red i kupovina prvog automobila, "pocepasmo ga u zdravlju i veselju". 

A onda... njegovo veličanstvo, Citroen C3. Znam, sad se svi kao smejete, ali svako ko vidi ovaj auto uživo se oduševi. 


Kožni enterijer, grejana sedišta, senzori za parkiranje, senzori za brisače, automatski farovi, posebne alu felne, automatska klima, 1.6 benzin sa 110 konja, diskovi i napred i nazad, ABS/ESP, Bluetooth konekcija... Za jedan C3 iz 2007 uopšte nije loše, zar ne? Ne volim velike automobile, barem dok god živim u paklu Beograda. 

Poenta je u tome da je "stvarno dobar komad" i nakon provera i poseta majstorima je izveden zaključak da je ovo autić koji treba čuvati, paziti i ulagati u njega. 

E sad...

Vode interneta su mutne i na istom se nađe svega i svačega, ali ponekad isplivaju i neke neverovatno dobre stvari. Jedna od tih je započeta činjenicom da se Dragan Jovanović, profesionalno znan kao Dr Clean Drax ("Drax" je nadimak iz srednjoškolskih heavy metal dana) javio oduševljen fotkama našeg novog Citroena i pozvao na druženje kod njega u ordinaciju. 




Nakon kraćeg dopisivanja i upoznavanje sa time šta Dragan uopšte radi, shvatih da je ustvari u pitanju car detailing, i da je njegova uobičajena klijentela daleko eksluzivnija od moje male crne jurilice. Odvojih jednu subotu za druženje, i zaputih se u Plave Horizonte. 

Volim kada upoznam nekog i imam utisak da ga poznajem ceo život. Taj momenat kad instant "kliknete", i razmena energije i informacije je odmah na nekom optimalnom nivou. Naravno, ljubav/strast/opsesija automobilima se podrazumeva, ali tokom celodnevnog druženja smo se dotakli mnogih tema i razumeli. 

Sa početkom u 8 ujutro, a završetkom u 19, Dragan je neumorno timario, češkao, mazio, češljao, polirao, i voskirao našeg malog crnog francuskog pastuva. 



Takvu pažnju i posvećenost detaljima nigde nisam video. Čovek koji toliko voli svoj posao je inspiracija u svakom smislu, a da ne pominjem koliko "fora" i "fazona" sam naučio tokom tog dana...

C3 sada ima keramičku zaštitu i mirni smo narednih godinu dana, ali to je samo početak! 

Za sledeći tretman planiram da Draganu ostavim auto na nekoliko dana za jedno temeljnije sređivanje kako spolja, tako i iznutra. Ja sam to sve i slikao, ali ni najbolji fotograf na svetu (znam šta pričam, to mi je struka) ne bi uspeo da dočara tu transformaciju. 

To je onaj osećaj kada obožavaš svoj auto i stalno ga gledaš i slikaš iz svih uglova. Parkiraš se, pa onda dok odlaziš, nekoliko puta se okreneš da ga još malo vidiš. E pa, ovaj tretman to diže na jedan viši nivo. Parkirao sam se, okrenuo i stajao. Ne mogu da odem. 

Jako sam srećan što imam nove prijatelje, Dragan i njegova žena su oboje neviđeni carevi (hvala za vrhunski pasulj i kobaje i srdačnost i gostoprimstvo uopšte), imao sam ceo dan osećaj kao da se znamo 100 godina. 


Na kraju, preporučio bih ovaj tretman svakome kome auto nije za "od tačke A do tačke B", prvo zato što ćete od Dragana toliko naučiti, a drugo zato što nećete moći da prepoznate svoj auto. I nećete ni znati koliko je vaš ljubimac lep dok ne zasija svojim punim sjajem.