Galski Petlić

4/13/2015


Internet generacija, odrasla na brojkama, bez mnogo razmišljanja, emocija i želje za traganjem za egzotikom Bugatti verovatno vezuje isključivo za Veyron. Jeste, on je demonstracija sile i moći Vokswagen koncerna koji je na svakom prodatom primerku čak gubio novac, ali je ipak imao 1001 konjsku snagu, 16 cilindara, išao preko 400 km/h. Pretpostavljam da je moguće praviti infographics samo za Veyrona i da nikada ne ponestane materijala za igranje. Taj automobil je jedna pokretna riznica neverovatnih cifara i statistika. Čudo tehnike. Prestiž u svakom pogledu. Dobro, sad, nije baš neki lepotan, ali je svakako lep spomenik veličini koju je Bugatti nekad davno gradio, dostigao i gajio. 


Ettore Bugatti je bio čovek koji je sebe video kao umetnika i inženjera, poticao je iz italijanske porodice umetnika, i njegov talenat je bio neosporan. Večito tvrdoglav i svojeglav, osnovao je svoju kompaniju 1909. u Molsheimu u Francuskoj, koji je tada bio deo nemačke imperije. Od samog starta, Bugatti je dominirao trkačkim stazama i nizale su se pobede na svim mogućim događajima, uključujući i prestižni Le Mans i Targa Florio. Legendarni Type 35 je bukvalno jeo svoju konkurenciju za doručak, bez 'leba. Ostvario je četvorocifren broj pobeda. 


Ettoreov sin Jean je poginuo 1939. testirajući jedan od tadašnjih prototipova, i to je najavilo lagani kraj kompanije koja je ostala bez naslednika. Kada je i Ettore umro osam godina kasnije, iza njih je ostala zaostavština od nekih cca. 8000 proizvedenih automobila. Naravno, jasno je da praktično nisu napravljena nikad dva identična, i svaki preživeli primerak vredi enormne količine novca. 


Type 59 možda nije među najpoznatijim modelima kompanije, i odgovor na pitanje zašto se Bugatti odlučio baš taj model da uradi verovatno nikada nećemo dobiti. U periodu od 1933. do 1936. ih je napravljeno 8 komada, sa ambicijom da nastave gde je pre toga stao Type 57. Bazirani su na istoj šasiji, koja je u slučaju Type 59 morala ipak biti bušena jer je bila preteška za pravila učestvovanja u trkama. Motori su bili redni osmocilindraši kojima je zapremina sa 2.8 litara rasla i na 3.3, a bili su u stanju isporučiti tada nestvarnih 230 do 250 konja. To je bilo dovoljno da se stigne do epskih 250 km/h. 


Pedesetdevetka je svakako pobedila na određenom broju trka, i ona je poslednja u nizu trofejnih automobila ove kompanije. Navodno ih je sačuvano 5, i svi su izgledi da je svih 5 komada u rukama privatnih kolekcionara po Velikoj Britaniji. Civilni primerak kakav je Bburago uradio u razmeri 1:18, sa sve blatobranima, farovima i rezervnim točkom nisam uspeo nigde da nađem na slici, pogotovo ne u ovakvoj boji, ali to ne umanjuje vrednost i uživanje koje model pruža. 


Određeni izvori navode da je ovaj model i ovaj kalup Bburago prvi put izbacio još 1979. tako da je jasno da se od njega ne može očekivati čudo. Prilično sam siguran da u ovoj kombinaciji boja nije nikad urađen uživo, ali s obzirom na to da je jako teško naći fotografije tih osam urađenih komada, za sada nisam u mogućnosti to da proverim. 


Pošto konstrukcijski i nema šta drugo da se otvara, poklopac motora je jedino otvaranje, ali preko njega ide i mali gumeni kaiš koji stvarno može da se zakopča, i to je jedan mnogo lep detalj. Spojevi, prorezi i ostali sitni detalji na karoseriji, kao i bušena šasija su barem reljefno naglašeni. 


Iako detalji nisu na nekom prefinjenom nivou, model odiše tim nekim šmekom "ozbiljne igračke" koji nas je sve fascinirao kada smo se suočavali sa svojim prvim osamnaesticama. Napred je tablica u vidu nalepnice, farovi bez vidljivih pinova, sitna rešetka hladnjaka, plastični blatobrani... Iz haube izlazi izduvna cev koja je samo delimično "hromirana, a sa nje je izveden i rezervni točak. Pod samom haubom i nema šta spektakularno da se vidi, ali motori iz tog perioda i nisu imali neki poseban visual appeal. 


Ispred uredno ispraćenog kokpita sa cajgerima u vidu nalepnica, i u boju drveta ofarbanog volana i ručice menjača, smestio se majušni vetrobran koji mi je verovatno najsimpatičniji detalj na automobilu. Sedišta su samo jedna velika plastiketina, a ka kraju automobila možemo samo da ispratimo lepi boattail sa zadnjom tablicom i dvostrukim poklopcima rezervoara za gorivo. 


Ok, možda je svetlosnim godinama daleko od CMC-a, ali ovaj Bburago je predstavljen 1979. i treba mu prići sa velikim poštovanjem. S obzirom na to da ga niko drugi ne radi i na činjenicu da sam ga dobio na poklon od kuma, ja ga mnogo volim. Kompletan Bburago asortiman možete pogledati na sajtu kompanije Dexy CO i njihovoj Facebook strani. 

You Might Also Like

0 comments